Fotografija: CANU KAKO MIRIŠU KNJIGE Za svaku knjigu ima po jedan miris, miris koji se ravna sa značenjem. ili prvim doživljajem knjige. Ka...
 |
| Fotografija: CANU |
Za svaku knjigu ima po jedan miris,
miris koji se ravna sa značenjem.
ili prvim doživljajem knjige.
Kako onda mirišu knjige –
na prašnjavim policama,
u zaboravljenim kućnim bibliotekama,
neprofitnim knjižarama glavnog grada?
Kako mirišu knjige nobelovaca?
Knjige starih majstora mirišu na pergamente,
na one stranice koje su iščezle – možda ih
i ne bude kada otvorimo blijede korice.
Njihove knjige su svedene na žute listove.
Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih
radnika. Na radničkim univerzitetima – knjige
nemaju mirise, obično su crvene i netaknute.
Kako mirišu knjige mojih prijatelja?
Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari,
priručnici, uputstva za bolju koncentraciju?
(Ne volim knjige u kojima se osjeća dim:
tu su već pomiješani poroci.)
Kako mirišu svete knjige, na svetim jezicima svijeta?
Kako mirišu na izumrlim jezicima?
Knjige pagana su okrenute prema suncu,
zato gube svojstva kada im se približimo.
Nijedan miris nije bezazlen.
Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća
ni na jedan miris,
ni na jednu knjigu uostalom.
Napuštene knjige u kancelarijama
mirišu na stara slikarska platna.
Najčudesnije mirišu knjige u
Argentinskoj Nacionalnoj biblioteci,
i to one nabavljene poslije 1955. godine.
Ne znam kako mirišu knjige
zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove i prošlost.
Kako mirišu sabrana djela klasika?
Kako mirišu knjige koje su vraćene
Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako mirišu?
Čuvam miris jedne knjige,
dragocjen kao znanje njemačkog jezika.
ili prvim doživljajem knjige.
Kako onda mirišu knjige –
na prašnjavim policama,
u zaboravljenim kućnim bibliotekama,
neprofitnim knjižarama glavnog grada?
Kako mirišu knjige nobelovaca?
Knjige starih majstora mirišu na pergamente,
na one stranice koje su iščezle – možda ih
i ne bude kada otvorimo blijede korice.
Njihove knjige su svedene na žute listove.
Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih
radnika. Na radničkim univerzitetima – knjige
nemaju mirise, obično su crvene i netaknute.
Kako mirišu knjige mojih prijatelja?
Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari,
priručnici, uputstva za bolju koncentraciju?
(Ne volim knjige u kojima se osjeća dim:
tu su već pomiješani poroci.)
Kako mirišu svete knjige, na svetim jezicima svijeta?
Kako mirišu na izumrlim jezicima?
Knjige pagana su okrenute prema suncu,
zato gube svojstva kada im se približimo.
Nijedan miris nije bezazlen.
Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća
ni na jedan miris,
ni na jednu knjigu uostalom.
Napuštene knjige u kancelarijama
mirišu na stara slikarska platna.
Najčudesnije mirišu knjige u
Argentinskoj Nacionalnoj biblioteci,
i to one nabavljene poslije 1955. godine.
Ne znam kako mirišu knjige
zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove i prošlost.
Kako mirišu sabrana djela klasika?
Kako mirišu knjige koje su vraćene
Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako mirišu?
Čuvam miris jedne knjige,
dragocjen kao znanje njemačkog jezika.
ĆUTANJE
Nekad, zna to biti satima,
počinjem odstranjivati svaki govor.
Uporno sakrivam riječi. I sebe,
kao njihovog tobožnjeg tvorca,
sklanjam skupa sa njima.
Odričem se tako najstrašnijih dobara.
Svoja osjećanja, iskustva i zemaljske doživljaje,
jednostavno ne iskazujem: ćutim.
Nakon te pojave
dogodi se da na tren ne mogu razlučiti
bramanski način života od tišine
u gradskoj čitaonici.
(To je, zacijelo, posljedica
fetišizovanog odnosa prema knjigama.)
I svaka tišina, biće da je tako, raspolaže
sa različitim značenjima.
Od kakve je utjehe
onda moje divljenje misticima?
Kažu da su sve priče ispričane.
Ali, šta ako je svaka tišina istrošena,
ako više nema šta da se prećuti?
PIJESAK ZA KNJIGU
U neko davno doba
– a sva su doba davna, odmah ćeš reći –
bio sam ostavljen u bespuću.
Morao sam da se izborim za sebe, da prizivam riječi,
u zemlji koja ne prihvata ničije stope.
Nabasao sam na gomilu,
vikali su: „Satrite” –
ti glasovi isprva su ličili na krike
iz paganskih rituala.
Nije mi više bilo do borbe,
samo sam razmišljao o posljednjem času.
Čitanjem nazirao puteve.
Stranice u savjesti svijeta ne vrijedi listati,
jer nepročitanost je njegova sudbina.
Sa onog istog mola,
i sad ispratim mnoge talase,
čekam nestrpljivo
svako sipanje kiše po ovom dijelu obale
da sakupim pijesak neophodan za moju knjigu.
FOTOGRAFIJA ERNESTA SABATA
Na mom stolu – forme pisma, par citata
i skorašnja fotografija Ernesta Sabata.
Eno ga gdje, nasmijan i sa podignutom obrvom,
korača prema objektivu. (Ipak, jedan drugog
ne vidimo.) Onda, bilješke za kratak esej
o novom izdanju Tunela, spreman za naredni
broj ovdašnjeg nedjeljnika. Dok gledam
staračko lice i neostvarene oči, ustvari, razmišljam
o jednom jedinom čitaocu. Bezmalo isti ljudi
pročitaće tu prozu o kojoj vam govorim
i moje stihove što, u ovom času, nastaju.
Isti ljudi, taj jedan čovjek, to su već negdje
makar jednom pročitali – u nekim drugim oblicima,
sa drugim potpisima, i – što je najčešće –
sa izmijenjenim rasporedom riječi.
Ili već nešto slično tome. Isti ljudi su, na
različitim mjestima,
pronašli značenje, ili ga nijesu uočili – u esejima,
pjesmama, svemu što je nekoć napisano.
Ipak, pišem;
desi se da tako nadmašim stvarnost.
Otisnem se i ka tom grijehu,
dobri moj Huan Pablo!
IZ DNEVNIKA
Iz dana u dan ponavljale su se
skoro iste slike: moja neprilagođenost
količini tuđih života. Ali, toga jutra
ustao sam neuobičajeno rano.
Prolazeći gradom, razmišljao sam
o bibliotekama, o mističnom iskustvu
istočnih mudraca, čija sam kazivanja
proteklih noći slušao.
Tokom istog prijepodneva,
čak sam uspio da uobličim neke stihove,
koji su do tada bili pred uništenjem.
Uzalud, ni to nije pomoglo:
ugodno sam se osjećao
jedino kada bi me nazvali pustinožiteljem.
Ubrzo sam se vratio,
stavivši pod ruku
knjigu o učenju Don Huana.
IZLAZAK U SUMRAK
U svom otporu prema spoljnjem,
odričem se pojedinih djelova dana.
Ili ih, jednostavno, preležim, neupotrebljiv.
Izašao sam iz stana, ne bih li suzbio
par svakodnevnih događaja.
Ubrzo sam se našao na kiši.
Ljudi su, na neki način, pokušavali
pronaći ravnotežu među svojim životima.
Bili su obuzeti iskušavanjem brojnih
projekcija. Tokom kraćih dijaloga,
morao sam zapitati neke od njih:
što će čovjek na ovakvim mjestima?
Opet sam u zatvorenom prostoru.
Slijedi razlistavanje stvari:
ženski dlanovi, flaša nikšiškog piva,
doživljaj nesanice,
uobičajeno maštanje o Buenos Airesu…
O, Ravnodušnosti!
NIMALO VELIČANSTVENA SMRT
Preko puta je isto, misliš.
Isto je tamo, na onoj drugoj pučini,
gdje ti se nekad činilo
da je život bliži.
Ali, ti to nikada nećeš znati,
kao što nećeš osjetiti
nevidljivu širinu Srednje Evrope
ili bilo koji sumrak na istočnoj obali.
Na svakom mjestu svijeta je isto,
tamo gdje se životi privode kraju.
Svako jutro je kao tvoje –
nevoljno učestvovanje u životu.
I svaki kraj dana je isti,
kao kada ti uranjaš u san:
tvoja nimalo veličanstvena smrt.
A tu si tek privremeno – u svijetu.
SVE TVOJE NOĆI
U ovoj noći su sadržane sve tvoje noći,
svo tvoje bivstvovanje, nalik nasumičnom
redosljedu sati, mjeseci i godina. Teško je
žaliti za zauvijek izgubljenim vremenom.
Istrajno gasiti život – valjda nešto lakše.
A nekad si davno vjerovao bar ponekom prividu,
gorio za nekom pjesmom ili ženom. Danas, to
doba ti se čini još daljim.
Sada si tek
u još jednoj epizodi, koja, čini ti se, godinama
traje. U još jednom si svakodnevnom skončavanju.
Svaka je tvoja radnja već predviđena.
Uzalud je i to što je tuga bezmalo ista
na svim meridijanima, u svim dvorovima
i jazbinama. Jer – tebe nema nigdje!
Ti si samo nevidljivo iskrsnuo iz svoje samoće.
Bio je to momenat, život je to bio.
