Taktilna Koža je u tȇ most viseći što prkosi urvinama. Nad kanjonom kojeg Morača brazda. Ljeto zgubano narovima pod krutim mišicama. Crno...
 |
Taktilna
Koža je u tȇ most viseći što prkosi urvinama.
Nad kanjonom kojeg Morača brazda.
Ljeto zgubano narovima pod krutim mišicama.
Crnočetkama šuma što vijore u davnim augustima.
Čekinjama u koje dahću kolovjetri, vagabundi.
Ljubav ih katkad orosi poput puža okišnjela.
I duva u šuplje kosti kao u samotnu okarinu.
Šiparica bude što pizmeno plazi se i kikoće,
nalik kikirezu. Poput njive pred usjemljenje.
Školjčica biva što u sȇ tvrdi biser od rajskog mesa.
Seobama gofova što srebre noćno more,
tamno poput terpentina, dolazim ti, osrmljen.
Tocilo kad bivaš mojim brusevima. Strug noževima.
S kojih izviiskre skaču i pale nam gorljiva tijela.
Kad strasti su divni karamboli. U pećinama škrguću
zubi. Žile nabreknu i okrilate rozikaste udove.
Estuarij, modar poput tinte umiri se, dockan.
S čunom zabodenim u to razvođe, usniješ se.
Prsti kad otpuste timpane kože i timpanon pubičja,
jezik biva ralo rahlim vršcima. Klitemnestri čija krv
još plamti i pamti. Dugo poput šaše što mami riblji log.
Skadarski elegijar
Počuj, ljeto što glasa se, u svakoj čaški i travci,
u ćutnji i u javci, pod lepetom krila i trepetom bilja
ocvala, u kojem vrijedno rade uporni mravoredi,
ti, neumorni benediktinci, na lužnjake daleke mirišući.
Na trope, katune i kantune izgubljene, namah što ih
nosnice prizovu bliskoj memoriji, s zlatna jantarna puta.
Zlatno je i grlo žaboprinca što roni gustim zelenilom,
nad kojim žuti se srce lokvanja poput divizme;
na tragu, da li, vjenčanice nevjestice, što zaplete
se u kvrgave žile dubovodā, u šimšir i ornat,
koji krase staze što vode podvodnome carstvu.
Gdje se oglasi oblak mjehurova, na površju, tu joj bje
i disanje, u očnim vruljama zavazda otvorenim.
Sunce se ogleda u prstenu njenom davnoodbačenom,
u drezgu i u žukovinu. Čitav je tu svijet pohranjen,
nebivljiv i snebivljiv istovremence. Kao nesuđenika
tijelo, ženikovo, što počiva u muklu kiparisovu hladu.
Obnoć se iz plutanja otrgne i vrgne
nebesnim visinama da poleti u lunarnim kočijama.
Ofelijo, ko tvom će, nerođenstvu, naći vječna mira?
Hira kletoj sudbi, što presiječe niti tvoje
ljubavstvene, kao kosa glavu smuka grmožurskog;
pa sad brodiš, nesretnica, nad maglama jezernim,
do naših ovih slijepih ura, tugaljiva i prezrena.
Neprežaljeni su tvoji jadi, kad pripekne zvizdan,
i bog se iz ovog svijeta povlači sa sjetom, nalik tvojoj.
U rubašku boje karbita, u ćutljivi kâm
što oživjeće tek sretna ruka klesareva.
U ozvjezdan dendrit, što kost je i časlovac tvoga
blagoslova i vapor duha nesmirivog, poput ribojata,
prpošnog, skadarskog, kad se trgne, u prporu,
bježeći od vesla čamdžijinog što odvozi u smiraj
i na usnule oči meće obole vječnom tvome bolu.
Pjesan za Kosaru
Spiš čuvstveno, davna i čedna ljepoto ljeta.
Lakokrila. U šašu i drači, kud brodila
si vodama, nogama od topaza.
Lunu si za oblake skrila, suncu bljesak
odmamila, u Prespi omrkneš sa oreolom zmija,
u Ostrosu osvaneš rosna, u šafrana perivoju.
Suguba sudbo, mobo gorskih vjetara
štono pališ noću luče dubravama
i raskidaš njegve adske, silazeći u tmice
tamničke da dukljanskog od sužanjstva spasiš
ženika, parusiju i primus inter paresa.
Svaki je kamen zemlje ove tvoja insignija, težak
tuč očas bude onima što drznu se da omrznu je,
uteg i silnograški znoj na strašnu čelopeku.
Nad crnogoricom noćni glasu kukuvije,
gugutko dneva rajskih. Spomeni nas, dok prebireš
brojanice, črnorizna, upastiri, kad sve se raspe
i u rasapu raspne. Oganj budi, razbuktinjaj!
Sa Sinjajevine sini, na sinjem moru, u Verigama,
lahorom odmjeni buru zaljuljanoj lađi.
Tico-bugarštico, vilo-posestrimo gospe sa Škripa
i sestrica-uzidnica, plačevna majko-okajnice
našim sagriješenjima, slutiš li glavu što svijetli
prekosvodno za zubun tvoga tkanja, od Elbasana?
Za bonika svojeg ljubav budi što bistri gorske oči
Durmitora, nama silan izmol za oprost, mol za bitvu
što čvrsto stoji, stamena i gorda kao klobuk
u peraških kapetana kad vrću se u svete krše ove.
Ekfraza, sutomorska
Bješe to poput ukazanja - pučina Jadrana,
nauljena ključa u zenitu augusta, s kraja prošlog
vijeka, akvamarin dok prštao je od silnog sjanja,
kao šatra cirkuska, ozvjezdana u oku dječinjem.
Zastadoh,u kostrijeti, u carstvu gdje caruje čičak,
trave spičanske dok pjevahu himne bukoličke,
za muze Helikona, muze Arkadije.
I stajah tako, zanijemio od dugih godina rata,
udivljen, nemušto gledajući u plavet samo.
Kako prilažah moru, tako je kobaltni paun
rastao u meni, u tamnom krvotoku, puneći mi
bronhije, azurnim bratstvima sinapsi.
Poput otrglog balona od helijuma u eteru bijah,
vjetrovit, razgranat poput obližnjih borova s čijih
stabala kapaše gusta smola, poput medljike.
Bijah li to u opet stečenom raju, okružen tihim
sestrinstvom mirti i kadulja, okrunjen šišarkama
serotinije, u hladu čempresa, tih modrozelenih
apostola primorja, nad kojima pisak galeblji
bješe samo. Duh moj kao paučje nad vodom,
omorina soli što isparava iz tijela, vječne nagote.
Preko lica danima mi je posmrtna maska,
koju ne vidiš, iako gledaš preko svoda,
oči sam skrio ispod naočara tamnih.
Sve mrtve nosim sa sobom, u grudima, uvijek.
Mislim na geler u čelu prijateljice iz osnovne,
dok mi se priviđa nalik utvi u jutarnjoj izmaglici
nad pustim plažama. Ipak, mreže i ostve
su prazne, a ishod krajnje surov, sjenke riba
su hitre dok iščezavaju u dubokoj vodi, nalik
kerubinima - za osvjedočenje o nepripadnosti
ovosvjetovnom kao jedinosuštnom.
Noću slušamo Glembajeve i Ex Revolvere,
dekadentni, otečeni, odbačeni. Uvirući
u crna ogledala, traumatični, sumašedši,
katarzični, nepotrebni svima, tako nepotrebni.
Aldebaran, Herceg Novi
Sunčani grade, pjevam ti iz krvi alveola,
iz razdušja, vječni poput Rima škverovi su tvoji,
poznaš me čemerna u jari zenita, u podnevu
kad ti dolažah rastužen, raskužen, korona
crnog sunca dok sjala је u meni nalik svicu
zgaslom u kani večernjoj. Radostan kad bijah,
raskriljen, razigran poput maestrala dok spuštah se
niz Orjen, dolje u bonacu mora, u ultramarin.
Kule, bratski stajahu za mene uvijek tamo, stameno,
kao drevni heksametri. Od agave tvoje, rogača,
magnolije, učih se smjernosti, prema tvome se
upravljah satu, rastao bi poslije u meni, dalek,
pod kožom šireći plavet kroz rukavce vena.
U jantaru sačuvah zlatosno tvoje lice, poput
Jasonova, a ti si me pratio, vrtložeći me iznutra.
I neka nikad ne prekine se ova hodočast, uzlazak
uz skaline ka omegi vječnosti, tlocrtane tvojim
ulicama, primorsko čudo, urešeno divinskom
kalotom, pjevam ti, iz krvi što plamti i šumori srce,
u ljeto nezavršivo, piktogramima tvojih divotnih lica.
Pastiši Boke naše svagdašnje
Predjeli ovog skritog Sredozemlja, navijek znani
su i prisni, usječeni u oluj i tkanja sinja morja
i mramorja. U rujeve vatri što gore pod kapcima
očinjvida, oknima i kominima kuća. I palača boje
starog srebra, kovanog u toke i džeferdare.
I u ćemer tankostruk za djevojačka bedra,
što uznos su i pristan moreplovcu voljenome,
kojino bdije na pučine sveudilju.
Perlo od gradova načičkanih nad uvalama
u malenu fjordu ukrivenom u zaleđu Jadrana,
što sjajiš u modrinama noćnim, na trgovima
od soli i alabastra, i bisernom bjelilu, poput murve
osojne nadnesene nad lastarom i napetom
mišicom što bere je kao mušule sa pergulara.
Žumanca od sunaca i lune njinih utroba sinu,
pokadšto, u sutonima mlačnim, poput grobnog
kalopera, nijemom onirikom, otvarajući
vrata blagoutrobna, sušte inokosti.
Tako se i srce otvara, nalik mogranju što
prska crveno u razbranju čvrstih šaka.
I koraljnica okovratna kako se po dojkama
raspe i sine kao u durbinu vizija Boke.
Pjace i pjacete, začini i grnčarije, tkanice
i bronzini, tunjevi što vise na kukama, sardele,
burini i fešte, skalinade i balustrade, sve to vrvi
u virovlju vena, kao žive inkunabule primorcima.
Svaka je ljubav tu strašno preobraženjstvo,
nestalna vestalka, u kob uronjena, maglena
koprena nad vodama, unca čista zlata što ne
trune ni kad usni u samrtnom zagrljaju ilovače.
Odive negdašnje, Kosare i Jakvinte,
Jelene i Jacinte, priviđaju nam se u vama,
Fajumi hodajući, što krmanite našim brodicama,
vi, jedre i ćudljive knjeginjice, krupnooke.
Lovina ste nad kojom šestarimo grabežljivo,
dok pomno slušate naše pjesme ljuvene,
ta milozvučja i usjekovanja jezika u klancima
černogorskim, gdjeno se ljube sjene
priljubljene i zmijopleti na vrelu kâmu.
A onda se opet izgubimo, hitronogi, u olovu
godina, u tihoj sačmi bola što rije naše grudi,
a svako zrno trne u crnu krvcu, kako starimo
bez vas, pogrebeni, nepovratno odaljeni.
Morinj, dekadenca
Ljeto od fosfata, slano, dahtavo i ljubezno.
Kroz zeleni špalir tuge, u bočatim vodama morinjskim
sjaje tvoje oči kao u ikona Teofana Greka, i u cetinjske
Filermose. Postrance, onako, poput Kokoljinih anđela,
stidljivo. Gore, visoko, u krošnjama kostanja, u cvasti,
u berbi, gospodski larmaju pčele u fruktoznim himnama,
i čuje se otužan pisak jastrebov. Širi se oputa srca.
Kâd harmonije, tamjanov miomir, gust poput logoreje.
Djeca larmaju na ponti, trube brodovi kao u dovratku
Ogigije. Ugor sam što ti je u vršu upao, pa sve buca.
Brektav som, stariji od prekambrijuma. Fosil što mrvi se
u svijetu koji ga ćuška izvan. Tako se i ljubav začinje,
isprva bude kukavičji polog, a docnije od patke labuda
stvara. U tvojoj sam pogružen vodi. Cjelov od kadenci
što noću dopiru plaho sa mandrača, lezijom sidrila.
Topot tvoj u meni zvoni poput klompova bata po asfaltu
kojeg noć hladi. Što neimari morinjski danju izgrade,
vile obnoć uruše i u magle Sniježnice sa sobom odnesu.
Zbog kastigā i paškvilā nekazivih tegobno je sazdati
hram svoj tvojoj slavi. Da stanu morila, davne kuge,
tebe izmolismo, pod oruom, u tmicama noćnim.
Ljubavlju od fosfata, slanom, drhtavom i ljuvenom.
Kokot je to što kokòtā nad sarkofagom, i u rudu zore
na izvoru studena Svrčka. Osmjejak tek, kojim se
smijemo smrti, što raste u nama kao jetren metilj,
kad svi pospu. U rasvitu, dodir blag, prisnoruk.
Freska, friškootisnuta u čaršafu jutrenom, u razdanju.
Iz rukopisa knjige "Malo mediteransko kino"
