Proza, Momčilo Bakrač

  Foto Narodna Biblioteka Užice ARKADIJA           Sreo sam ga, niotkud, pred glavnim ulazom željezničke stanice u Beogradu.     M...

 

Foto Narodna Biblioteka Užice

ARKADIJA

 

 

 

    Sreo sam ga, niotkud, pred glavnim ulazom željezničke stanice u Beogradu.

    Možda je pravi čas da konačno napišem tu priču, kišan je dan, vrijeme usred maja baltički tmurno već nedjeljama, slušam Majlsov „Kind of blue“, kraljevstvo vidovite melanholije, Koltrejn upravo narkotizovano bludi živcima nemuštih sjećanja. Savijam duvan refleksno oponašajući starce iz mog djetinjstva, srčem vruću kafu, sklupčavam se u pripovjedačev obred.

     Zazvao me sa stepeništa pred putničkom kapijom, neočekivan poznati glas. Ugledah ga kako stoji sred promičuće ljetnje rulje putnika u svim pravcima, dokon kao da ne ide nikuda, vedro nasmijan. Priđoh mu obradovan čudnim susretom, pa se izrukovasmo, srdačno ispljeskasmo po ramenima uz konvencionalno žargonsko kreveljenje koje smo oduvijek međusobno upražnjavali. Na licu mu uobičajena grimasa nehaja i bezrazložnog optimizma, ali nešto je bilo zbunjujuće, djelovao je izgužvano i neumiveno, nekako izgubljen, kao da se tu zatekao teleportovan iz jutarnje sobne omame. Objasnio mi je, nastojeći da se opravda, kako čeka tetku koja će uskoro po njega doći. Brzo se prebacuje na raspitivanje otkud ja tu, šta radim, gdje sam pošao, koja je moja šema. Obavještenja je propratio začuđenim treptanjem, kao da je opsjenjen ekspozicijom moje s njegove tačke gledišta neviđene snalažljivosti, tropski razgranatom užlijebljenošću u veliki svijet. Tako je kad bi se zezali, moj Dejane, sad mogu da mu doviknem, okašnjelo, kroz vrijeme njegovog nepostojanja. Pod surovim svjetlom uličnih reflektora primijetih da mu je okovratnik jakne od svijetlog teksasa prekriven masnom skramom prljavštine, nokti crni i predugački, lice osjenčeno višednevnom nebrijanom čekinjom preko žućkastog bljedila.

    - Otkad čekaš tetku, Deks, jesi li siguran da će doći?

    Odmahnuo je rukom neodređeno. „Cijelo popodne... šta ja znam, možda ni nema pojma da sam tu.“ Upitao sam ga ima li vremena da odemo negdje na piće, već prilično zbunjen. Kolebao se prebirajući nešto po mislima. Može, ali negdje blizu, reče, ne bi da se udaljava, ali neće u kafanu, radije pred neku radnju. Tako smo zasjeli na sims pored obližnjeg mini-dragstora, otvorili kupljeno pivo i nastavili razgovor zaglavljen u apsurdastoj izmaglici. Piće je jedva liznuo i ostavio uz objašnjenje da mu nekako ne ide, odbio je ponudu da uzme nešto drugo, isprva pričao neodređeno o svom bavljenju u velegradu, da bi se najednom otvorio, lakonski iznio svoju situaciju, bez imalo patetike, nehajno, gotovo veselo, kao da je tu riječ o zgodnoj i zanimljivoj avanturi. Ne, nema tu nikoga, nikakvu tetku, možda neke stare drugare iz doma za siročad, čije adrese ne zna, niti brojeve telefona, ništa. Pretpostavlja da je bar jedan od njih u ovom velikom gradu, postoji vjerovatnoća. Nadao se da će slučajno na nekog od njih da naleti, zagledao je lica pokušavajući da prepozna crte tih klinaca u pretpostavljenim formama odraslih ljudi. To su likovi koji me nikad ne bi otkačili, reče, znaš, mi smo na neki način braća. Tipuje na lutrijsku premiju da se neki, koji god, ušančio, postao njuška s velikom šemom, to mu je, u stvari, jedina šansa. Jaka šansa, a, zaključi klibereći se šeretski. Inače, spava u odbačenoj automobilskoj školjci negdje u zaleđu željezničkog krša, na rubu stambenih udžerica iza stanice. Preko dana cirkuliše po gradu, posmatra, vreba neku priliku da se snađe, spazi kakav oglas, pita za posao, upozna nekog ko bi mu otvorio vrata tog zahuktalog mehanizma, prolaz u novi dan, izlaz iz ovog istog, zalijepljenog, koji traje. Uz osmjeh priča o neprijatnostima što ih doživljava kad na uličnoj terasi kakvog kafea od konobara naruči običnu vodu iz česme, ili kaže da neće ništa, samo čeka nekog. Odmah ga kiselo zamole da ode, zagledaju ga kao da je gubavac. Jedan namrštenko se udaljio bez komentara praveći se da ima namjeru da ga usluži, potom ga je par minuta motrio kroz staklo, pa je iza šanka podigao telefonsku slušalicu, brzo utipkao neku kratku cifru, vjerovatno broj policije. Ustao sam, reče, odmah, i strmoglavio se u tok ulične gomile.

     - Posmatram ovaj svijet, čovječe, i kapiram, sve je zatvoreno, blindirano. Ako si izvan, onda ostaješ izvan. Ponekad pomislim da sam sjenka, svi gledaju kroz mene. Tako se valjda osjećaju duhovi, samo klize i snimaju ringišpil. Bezbrojna lica koja promiču, zuje upiljena u neku besmislenu tačku ispred nosa, u ništa, od koga ne vide ništa drugo. Da sam duh, ja bih se smijao, ali bih brzo odleijpio od dosade. Čitav svijet je kao neka užasno glupa šala, i sve mi je manje jasno šta se radi u njemu, kako bilo šta može da se dohvati i postoji.

    Oprezno, da ga nekako ne uvrijedim, pokušao sam da doznam zašto je došao ovamo, zašto uopšte otišao od kuće koju je, kakvu-takvu, imao sred zagušljive i učmale, ali sigurne varoši iz koje oba potičemo. Nije bilo nekog konkretnog razloga. Tek onako, došlo mu jednog jutra. Za njega je tamo sve gotovo, ostao je samo bivši život što se udaljava kao glas iz kutije puštene niz vodu, i čekanje na ništa, koje je nevidljivo, ali se svakog dana sve više zgušnjava. Ni ovdje ne zna šta bi, sabija se u sve uži krug oko stanice, natjera se da izađe iz svoje limene gajbe, cunja, pokušava da se ogrebe za neki dinar, kao treba mu za kartu. Usudio se nekoliko puta, dobio samo jednom, od neke bake koja mu je sama prišla i tutnula u ruku znojavu izlizanu deseticu i neki sitniš. Izgledala je mnogo sirotije od njega, možda mu je udijelila sve što ima. Uputila mu je čudan pogled svojim kapavim, mutnim očima, kao da ga poznaje, ili je u mrtvoj jari vazduha pročitala sve o njemu. Odgeguckala je potom pogurena, za svojim tužno isturenim nosom kao nišanom, klimajući glavom senilno, izgledala kao da ga je već zaboravila. Nije se sjetio da joj kaže hvala. Bakica je imala neki pravac, jasan i tvrd, nije žurila ali je išla pravo negdje. A on zadnjih par dana skoro ne izlazi iz kola, leži i drijema, ili zijeva u nebo, sluša glasove.

    Zagledan u daljinu, sa sjenkom sanjalačkog osmjeha na licu, gotovo filozofskog, kao da tamo nazire razlog za tiho ushićenje, na jedan dugačak tren ličio je na sebe iz vremena dječaštva, kada je tršav i nedozreo dolazio na košarkaške terene sa pripitomljenom vjevericom na tijelu. Životinjica se verala po njemu gore-dolje, kao po pokretnom drvetu na kome joj je dom. Tad sam ga prvi put zapazio. Bješe ozbiljan i tvrd, suviše teškog lica za jednog derana. Smijao se rijetko, a tad je izgledao kao da vidi nešto drugo, nedokučivo za sve ostale.

    Grčio sam se u nedoumici šta da radim, najzad prelomio da ostavim po strani svoje planove i obaveze. Nabacio sam kako sjutra putujem u rodno mjesto, kući i majci, na nekoliko dana, da obavim neke stvari, potom se vraćam u velju gradinu da nastavim gdje sam stao. Hajde sa mnom, rekoh, da se okrijepiš, tek toliko, pa ćemo zajedno ovamo, ja ću ti naći posao i smještaj, treba mi samo malo vremena. Pogledao me s nevjericom i nešto podozrenja. Odvratio je da ne zna šta će tamo, nema ništa, čak ni hljeba. Naći će se, utješih ga, tu je ekipa drugova, za prvu pomoć. Obećao sam da ću ih okupiti i organizovati akciju podrške, sve će biti u redu. Ćutao je i pljuckao između stopala, poguren. Morao sam još da ga ubjeđujem, da meljem i drvim u prilog drugarstva i rodne bačke grude. Na kraju je izgledalo da sam ga ubijedio.

 

    Klimavi tramvaj ka Novom Beogradu, poluprazan, vozimo se stojeći, rukama okačeni o šipke. Deks zuri u patos, nešto presabira. Na momente slobodnom šakom treperi pored lica, kao da se hladi lepezom, čini to odsutno, sasvim nesvjesno. Brani se od vrućine koje nema, sem u njegovoj groznici, napućen mrko kao namćorast i mutan starac. Gest je komičan, blago opskuran, no nimalo upadljiv ni prijeteći, ali neke đevojke u blizini, nakon što ga osmotre, odmiču se prestrašeno i zgađeno. Do moga, pomislim, kako užlijebljene svijesti lako i neumoljivo markiraju čovjeka na nizbrdici, hladno, nepovratno, golim instinktom. Šanse za spas sa njega odlijeću vrtuljavo kao leptiri kupusari, u jatima, a on, kupusova glava, to ni ne vidi. Svijet što u njega zuri pretvara se u iskrivljena ogledala, zavodljive nakaze koje ga zatrpavaju izobličenjem. Nemam srca da ga cimam, ne bi vrijedilo, ne bi razumio. Na silu brbljam nešto, naglašeno staloženo i razgovjetno, da me plahe kokoške i ostali promatrači jasno čuju, da zbunim i oslabim probuđenu kletvu. Pokušavajući da ga izvučem na površinu zapitkujem kojekakve plitke gluposti, a on odgovara polusneno, rastrešeno.

    Dogovorimo se, nekako, usput, da će on sići kod nadvožnjaka ispod željezničke postaje, ja odlazim do očevog stana nekoliko stanica dalje, da pokupim novac i stvari, dolazim odmah, pa ćemo sačekati voz, uvalićemo se u neki bircuz do pred zoru. Sišavši, okreće se i gleda me kao da me vidi posljednji put.

    Kod kuće, ne časeći časa, pokupio sam šta mi treba i izašao tiho, bez obavještenja ocu kog ne htjedoh da budim. Na povratku, žurno se popeh na peronsku platformu gdje je trebalo da me čeka. Bio je gore, na klupi, u društvu ocvale gospođe romske genetike. Činilo se da je sve u redu, tetkica je bila opuštena, raspoložena za razgovor, a Dejan u blagoj euforiji, zbog nadošlog optimizma, ili zato što tako glatko stupa s nekim u kontakt. Pridružio sam se. U očima mu nisam primijetio zaostali tračak nevesele slutnje, očekivanja da ću ispariti i ostaviti ga, tako očiglednog u času kad smo se nakratko razilazili. Tokom trućanja o koječemu, o naučno-fantastičnim kašnjenjima vozova u Bermudskom trouglu Serbije (ne, voz nije stigao dva sata ranije, to je onaj od juče), o Kinezima koji osvajaju Beograd, stanuju po pedesetoro u dvosobnim stanovima, smješkaju se kao da će nas jednog dana sve kupiti, o šaranima što iz Krškog doplovljavaju Savom sa zubima mačke i krupnim plavim očima, o mogućem napadu NATO alijanse i sličnim apokalipsama, primijetio sam sjenku otuđenosti na Dejanovom licu, nekim neimenovanim čulom osjetio sam kako mu je na momente sve čudno, naslutio drhtaj i zuj besmisla koji ga prosvirava.

    Sve vrlo lako može da izgleda sablasno, svakodnevni život, običan kao dječiji kolač od blata, razotkrije se kao avetinjska čajanka. Ljudi neće da znaju, nemaju hrabrosti i snage da zure u to koliko je napeta i tanka opna koja ih dijeli od prometnuća lica stvarnosti u užas, umolomni, koji raspraši duh kao metlom. O, da, svakome od nas, tanka.

    Ponovo, sada kroz durbin priče, gledam kako silazimo do niza kioska ispred opustjelog buvljaka, od kojih još ćarlija miris roštilja. Oprostili smo se, na moju inicijativu, od oguglale čistačice kineskih dućana, osjetio sam da je nanjušila da smo pomalo čudni. Ostala je da čeka voz koji je došao sjutra.

    Zastajemo pokraj ćumurskog dima ispod rešetke. Jel’ bi nešto da strpaš u kljun, pitam, ha, misliš, kaže zbunjeno, hajde da uzmemo porciju skuše, kažem, da podijelimo, i ako nisi gladan toliko možeš... kad si zadnji put jeo... mmm, ovaj, prekjuče, ujutro... hej, Moksa, jel’ mogu ja hamburger, pita skoro djetinje stidljivo, sa snebivljivim smiješkom radosnog iščekivanja. Uzimam dvije pljeskavice, on ih slisti za nekoliko minuta, ćutke, duboko meditativno uživljen, za sebe prisvojim porciju ribe koju na kraju dijelim s njim, natenane. Objedujemo sjedeći na niskom betonskom obrubu što okružuje zagluvjelo pazarište, u mekoj bonaci noćnog dna, spokojni, od svega razriješeni, dva putujuća kraljevića-prosjaka oslobođena muke bilo kog moranja, pomirena sa sobom i sa svijetom. Potom odlazimo na piće u montažno cjelonoćno svratište.

    Nekoliko mjeseci potom bijesno će razlupati svoje prisustvo zaletivši se strmoglavo o staklo jave, u sudar kojim će se rasprsnuti. Čuću vijest. Bacio se. S postamenta u visini. Pomisliću da je to učinio kradom. Vrlo pribrano. Gotovo nježno, elegantno. Jednostavno tako. Ni uz najveće naprezanje neću uspijevati da ga zamislim, ne mogu to ni sada, kako u vreloj peći užasa i nepojmljivog jada, razlubljen pomračenjem odlazi u ponor. Sveden na grč od koga mora da se otme. Besvjestan. Potrt do potonje čestice bića. Ne, to ne mogu da zamislim. Jedna verzija obavještenja će da glasi: to je prozor ustanove za dušebolne, na kojem su zaboravili da zaključaju rešetke vrli rasejani redari. Verzija druga: u gradu kraguja, zloslutnih ptica kojih takođe više nema, stoji soliter s čije palube je u muklo more skočila Dejanova sestra, neku godinu ranije, da li sa pomišlju, makar najtanjom, da će se sa istog mjesta odraziti i on, pribrano, kradom, tek tako. Sjetiću ga se u trenutku kad mi sred pregrijane diskoteke, uzavrjele od buke, dosade, pijanstva i pregladnjelih požuda govori da su mu te večeri javili o sestrinoj smrti, stoji pod bljeskom reflektora u bijelim pantalonama od topera i košulji od crne svile, elegantan, izbrijan, pogleda čvrstog i prosjajenog, pa izlazimo u prohodnju pustim ulicama, nosimo se s njegovim samotnim užasom. U dugom, isprekidanom razgovoru govori mi da je razumije, za nju je život bio mrak, jedino joj zamjera što je otišla bez glasa, što mu se nije javila, makar pet minuta, makar samo koji čas prije toga, ako ne uspije da je odgovori da je bar čuje i zapamti i takvu, u finalnom rastrojstvu i očaju, da prisvoji tu posljednju uspomenu, nastavi dalje sa znanjem da je pred ponorim pomislila na njega. Pominje njenu ćerkicu koja je ostala sama sa tatom neizlječivim narkomanom, što mama nije bila, ona se borila protiv toga, protiv svega, imala je šansu, čovječe, kaže, a sada će dijete odvesti u dom, u muku i propast, maminim i ujakovim stopama, a on ne može da joj pomogne, pokušaće da joj pomogne, pokušaće da za nju živi i otme je otuda, čim se oženi i sredi. 

 

    Voz sa primorja došao je pred zoru, tačno po redu vožnje. Nije ličio na onaj što uvijek saobraća na toj liniji. Ovaj je čist, aluminijumski blistav, gotovo prazan. Sve to djelovalo je sablasno, kao iz dimenzije paralelnog svijeta ili iz daleke budućnosti, sređene, dezinfikovane, poprskane sjajem.

    Nije mi se to svidjelo, ovdje nešto nije u redu, pomislio sam, gdje je ona prisna, domaća gomila prljavih zelenih vagona natrpanih putnicima što neizlječivo i zauvijek liče na izbjeglice. Oklijevao sam da uđem.

    Na prozoru vagona odmaknutog daleko naprijed ugledah glavu proturenu napolje. Jel’ ovo ide za Suboticu, viknuh, jeste, glasio je odgovor, pa se uzverasmo i voz se gotovo istog časa pokrenu. Napolje je sišlo samo dvoje putnika, prastari djed sa slamnim šeširom, u gavranskom odijelu skoro praznom, s njim baka čelične frizure, u lakoj ljubičastoj haljini. Kad se konačno dokopaše perona poduhvatili su se podruku i zamrdali nekud svečanim korakom.

    U voz smo ušli samo nas dvojica.

    Prije toga odradili smo nekoliko sati čekanja udobno udomljeni. Bila je to neugledna šatra od stakla i lima, sa svega nekoliko stolova. Jedan, sabijen u ćošku do vrata, uz njega samo dvije stolice, bio je slobodan, pa se tu prignijezdismo. Naručih ledeno pivo, a moj kompanjon sa lepezom šake sada sklopljenom, začudo, ključao čaj sa rumom. Sjeđeli smo uljuljkani varenjem i sve dubljim uginjanjem satnice, birkali poneku riječ, usputnu, sporadičnu, kao da smo već mjesecima zajedno u kotrljanju niz pljosnatu ravan osutog svijeta koji se sam po sebi događa. Atmosfera je spočetka bila mirna, sa nekoliko ćutljivih noćnih eksponata koji su piljili u sebe ili tromo zirkali unaokolo. Za stolom do šanka mrmorila je grupica ruralnih delija, ispijala kratka bezbojna pića, zabavljeni o svom poslu. U neka doba, duboko iza ponoći, za upražnjen sto do našeg uvalio se neupadljiv tip dugih ruku sa koščatim radničkim šakama. Pijuckao je pivo iz flaše ne mijenjajući pozu, sasvim podesan za duge sate portretisanja. Gledao je mimo nas u neodređenu daljinu, prigušen, skrušen, prema nama okrenut kiselkastim poluprofilom. Poslije izvjesnog vremena sunčanja pod žutilom kafanskih svjetala, boja njegovog prisustva se promijenila. Okrznuvši ga pogledom u par navrata primijetio sam da nas posmatra krotko i ganutljivo, sa molećivom toplinom. Procijenih da je u pitanju samotnička želja za slučajnim sagovornikom u kombinaciji sa blaženo zatupastom narodskom neposrednošću.

    Kad nam se dotični obratio, nasilu nalazeći povod, Dejan o njegovom nastupu nije mislio što i ja, zaokrenuo je stolicu tako da mu ne bi bio okrenut leđima. Zazor je bio vidljiv na njegovom licu, ali ispalo je da želi predusretljivo da se posveti novom kafanskom pajtosu. Osokoljen, tip je navalio da podgurkuje razgovor koji sam ja nevoljko prihvatio, a Deks pratio podozrivo i upitno. Čovjek je bio srednjih godina, još neužegao, crnih vlasi i uskog nosatog lica sviknutog na zamor. Na sebi je imao ganc novu crnu majicu, po svemu sudeći paradnu, ponosni vlasnik, ispisanu drečavom firmom nekakve nebuloze nadjevene srebrnastim ukrasima. Druškan se odmah nameračio na isporuku svoje životne priče, komotnu i detaljnu ispovijest pred trodimenzionalnim posterima koje će s prvim korakom jutarnjeg bauljanja kući potpuno izbrisati iz memorije. Pričao je sam sebi, ili neznanoj dubini zaborava, a mi smo bili ogledalske oči živih lutaka, dovoljan privid za njegovu polumrtvu a govorljivu sjetu. Kad se stvar sažme – bješe to noćni čuvar bezimenog gradilišta koji troši svoje slobodne dane, a njegov dan je noć, pusta i predugačka, pa tako izlazi među sebi slične, svatove sa zaturenim životima što se u gluve sate skupljaju po okrajcima gradskih tokova, besciljno budni. Govorio je šturo i trzavo, u naletima, sam sebi dajući povod. O nekakvom zavičaju sred brdskih šuma. O stoci na pašnjacima. O maglovitoj ženi što ga je ostavila jer on, hudi muž, neprestano odsustvuje. O kranovima u Austriji koje je majstorski vozio nekad, dok tamo nije postao nepoželjan, o kraljevskoj raskoši pod paskom čarobnih deviza, o švapskim pivnicama u kojima je običavao da prespava i osvane. Malaksao je naglo. Bio je pustinja praznog hangara koja se očas preputuje pogledom.

    U međuvremenu, kompanija za stolom do šanka postala je živahnija. Raspjevali su se, najprije potmulo, pa sve glasnije. Razliše se razobručeni uzvici neke od krajina, sve o neznanoj maloj kojoj će prirediti ovo ili ono, ili će ona da... ko zna šta, htjela to ili ne. Dobro su pjevali, s urođenom vještinom, strasno i silovito. Namočeni kao rakijske obloge, obuzeti svojim ojkačkim splinom nisu marili ni za koga. Grlili su se povremeno, pljeskali bratski prekidajući pjesmu mumlavim odobravanjem i prijateljskim zadirkivanjem. Na vrhuncu raspištoljenosti idila se iznenada raspala. Jedan od momaka, najmesnatiji i najmrgodnijeg oka, sručio se na patos zajedno sa stolicom koja je pod njim pukla. Munjevito, nekako kao padom sa trećeg sprata. Eksplodirala je jedna od zadnjih nogu plastičnog sjedala, na kojima se ljuljao onako volovski težak, kraknula kao da je neko u nju pucao. Propratio je to trenutačni uzdah i grcaj smijeha, ničiji drugi osim konobarov i nekoga iz družbe veselih pajtaša. Padobranac je brzo đipio na noge, bijesan na slučaj i njegovu podvalu, na kosmičku zavjeru protiv mudonjinog dostojanstva i ponosa. Dobio je novu stolicu, uvalio se u nju režeći psovke. Društvo je pokušalo da nastavi sa veseljem, ali on je bio smračen, nije mogao da zaboravi. Počeo je da strijelja okolo prijetećim pogledom. Tom zamućenom mozgu bio je potreban krivac, konkretan, kome se može polomiti koska. Mrak se munjevito pretočio na ostatak njegove klape, mjahko, kao pashalni dašak, pa braća primiše pričešće sveprisutnim bijesom. Svijesti im se zakovitlaše kao dim sa hrpe zapaljenih traktorskih guma. Ohladio sam oči, pustio ih da plutaju poput dve bjeličaste bove okrenute u neodređenost. Namjerio sam da izgledam kao neko vrlo ozbiljan, a miljama je daleko, mirno putuje kroz drugi pejzaž, dozivati ga iz te hladovine bilo bi vrlo sablasno. Računao sam na domorodačko sujevjerje i zazor od čudaka, u takvima taj atavizam bubri i raste nesvjesno kao nokti i brada. Pokrivši usta šakom sa cigaretom došapnuh Dejanu da se ne okreće u pravcu onih noćobija. Ostao je pritajen, izvježbano, znalački, ničim nije pokazao da primjećuje natuštene rasne garagane orne da započnu pir. Nimalo zbunjen, i onako okrenut leđima osjetio je šta se dešava, bio je zmijski smiren i napet kao struna. Upalilo je, njihovi radari otklizili su preko nas, otišli dalje da švenkuju.

    Naš susjed utrunjenih očiju nemaše takav refleks, blenuo je ravno u mrakonje sa nekim tupim ozarenjem. Kao da je sjetnom mišlju odlutao u idiličnu zavičajnu scenu vašarske borbe bikova, Jablan i Rudonja nadimaju se za masakr, navijački momci iz dva protivnička sela škripe zubima, naginju pletenke s rakiještinom, zumbaju posprdne i prijeteće seoske evergrin songove, nepresušno blago folklora, i jedni i drugi krvavo spremni da ne prihvate poraz svog seoskog idola, kao i da naplate pobjedu.

    Bijesni krkan sa baksuznom stolicom fiksirao je blaženog zalupanka krvnički, mrtvosano otromboljenih donjih kapaka, spreman na ubistvo u transu, kao da je blesavi pogled koji mu je onaj uputio neoprostiva uvreda. Snimao sam to rubom vida očekujući naglu distorziju prizora. Najednom, ne vjerujući svojim napetim čulima, osjetih kako grmaljov bijes splašnjava. Za to vrijeme naš raznježeni jaran nije skretao pogled ni mijenjao izraz, bio je naprosto ganut i rastopljen nečim u njemu samom. Delijin pundravac bio je ometen tupom zbunjenošću i gađenjem. Najednom se prepodobio, izgledao pogrebno.

    Shvatih da je pomućeni komšija veći čudak od mene i Dejana, koliki god čudaci mi da jesmo. Ovaj je neko ko se ne dira.

    Hrapavi brđani, ne našavši pogodan predmet koji bi im dao povod za radosni izliv uništiteljskog gnušanja, sklupčali su se u tabor, mljeli za stolom svoje škrgute misleći oskudne misli, rasplaćkani, bezvoljno kivni na tijesnu sudbinu bez lica, kojoj im se, eto, ne da ni šakom nos da rascvjetaju. Pjesmu više nisu pokretali, ostala im je samo teška magla rakije za utjehu, da je premeću s jedne na drugu stranu blažene besvijesti ispravljajući vidik kao nakrivljeno vozilo. Onako otužni kvariše mi raspoloženje, platio sam šta je popijeno, pa uz kratak dogovor obrvama ja i moj kompa kliznusmo napolje u ohlađenu noć što je počinjala da kopni. Niko nije izašao za nama.

    Upravo me stiglo prisjećanje kako sam, sred one kafanske natuštenosti pred tuču, prepoznao Dejanovu staru spremnost prekaljenog borca da prihvati okršaj, da momentalno i bez ikakvog nagovještaja eksplodira punom snagom.

    Nabrao je čelo s dubokim ožiljkom od šrapnela, donijetim s ratišta, iz opkoljene kasarne, pri kraju dječačkog služenja domovini. Bio je od onih sretnika čiji se vojni rok pretvorio u uzbudljivi pakao, video-igricu u kojoj se stvarno krvari i crkava. Apsolutni sretnik, od rođenja, sa svime što se zove dom i domovina. Život ga je stvrdnuo. Djelovao je kao neko oduvijek sviknut da sačeka udarce, odasvud, a da im se ne preda.

    Pričao mi je jednom o svojoj ratnoj epopeji, ravno, bez uzbuđenja, povremeno  smjenjujući ledenu grimasu komandosa svojim nedokučivim ozarenim osmjehom, mada u vojsci nije bio komandos, nego tek običan redov prašinar.

    - Te noći pucali su po nama sa svih strana. Bili smo zbijeni na sredini kruga, iza barikade sklepane od svega i svačega, znaš, vreće sa zemljom, oklopni transporteri, djelovi razne gvožđurije. Uzvraćali smo nasumice, prema mraku iza kapije koju su raznijeli eksplozivom. Bila je razvaljena već nedjeljama. Do tada nisu pokušali da prođu, ali te večeri su se izgleda osmjelili da navale. Poslije nekoliko uzastopnih praskova promolio sam nos da osmotrim prostor i tad me zaslijepio bljesak od eksplozije i udarac. Kad me zveknulo u glavu znao sam, to je to, gotovo je, jedino još sačekati da se sve ugasi. Nije bilo bola, samo se krv spustila preko lica i očiju kao zavjesa. To curi mozak, pomislio sam, čarobna barica koja je pokupila sve što je bilo, sve to proteklo vrijeme, slike i misli, utiske. Najednom ništa više nije bilo strašno, bilo je svečano, veselo, smiješno. Ustao sam i krenuo odatle, lagano, kao u šetnji. Više nisam pripadao tom prizoru. Sve se smanjilo, postalo nevažno. Moji su komično vikali na mene kroz buku, major se kreveljio iskolačen kao mapetovac. Stigao sam do zgrade kasarne, sišao u podrum gdje je bio stacionar sa ranjenicima, sjeo na stepenice i zapalio cigaru, jednu od posljednjih koje sam čuvao, uvlačio sam dim čekajući da se film zaustavi. Pritrčalo je par bolničara, obrisali su krv i uštepali ranu, zavili mi glavu. Naš flegmatični doktor koji me je malo osmotrio reče da mi nije ništa. Smijao sam se. Sreća ili šteta, nisam mogao da se odlučim.

    Odležao je Dejan malo na krevetu od nekoliko nabacanih ćebadi slušajući zvuke vatrometa napolju, pa se vratio u okršaj. Te noći Vedran, njegov najbolji drug iz klase, smrtno ranjen ali svjestan izdahnuo mu je na rukama, kao u patetičnim scenama, objasnio je Deks, iz bezbroj holivudskih i domaćih filmskih kerefeka, samo što je u stvarnosti drugačije. Vedran se nekako spljoštio, zanijemio, nije progovorio ni riječ, samo je gledao nekud mimo svega, bez straha, miran i ozbiljan, neobično začuđen.

    Crkavali su od gladi i žeđi još danima, već oguglali na muke, na ranjavanja i pogibije, na košmar jedva protičućeg vremena slijepljenog užasom, a potom je sve naglo stalo, završilo se negdje dogovorenim primirjem i evakuacijom, jednostavno kao da je cijela stvar bila vježba u koju su se akteri malo previše uživjeli. Svega par dana nakon toga bio je kući, sjećanje se ubrzano osipalo, odmah krto i suvo, nestvarno, otpadalo je s njega u parčadima, nezadrživo. Osjećao sam se kao kula od smeća, rekao mi je, memljive slike, neprepoznatljivi namještaj, idiotski komadi nečega, sve je odlazilo u nestvarnost, boljelo je to... sada o onom ili ovom sebi pričam kao o tuđinu, ili još gore – o  izmišljotini.

 

    Iz voza sam iskočio u rodnom gradu, ali bez Dejana.

    Situacija neponovljivo bizarna, voz je tutnjeći, neznatno usporivši, prozviždao pored staničnog platoa koji mi kroz staklo izgledaše kao fatamorgana, usljed guste melase neispavanosti, ili što sam, na rubu mrtvila, lucidan razabrao stvarnost po prirodi stvari.

    Svaki voz za koji znam zaustavlja se na tom čvorištu. Moj rodni grad je važna raskrsnica mnogih putanja. Ignorisanje koje se upravo dešavalo bilo je neshvatljivo. Stajao sam kod vrata spreman za silazak. Uzduž vagonskog hodnika nije bilo nikoga. Kad se pribrah od šoka priđoh kočnici za slučaj opasnosti i nužde, tako sam pročitao u stravi magnovenja, pa povukoh ručicu, hladno kao somnambul. Uz grandioznu škripu kompozicija se zaustavila munjevito. Dok sam iskakao napolje i strugao preko nasipa i tratine pa niz pustu ulicu, nakostriješen slušah zaglušujuće bijesno rikanje sirene koju je pritiskao izbezumljeni mašinovođa. Zvučalo je kao pjesma hiljadu parobroda koji tonu. Zaokrenuo sam u poprečno sokače prigradskih kućeraka i odjurio darovan osjećanjem trijumfa i užasa, a kolosalno vozilo ostalo je zaglavljeno prepriječivši drum ograđen rampama. Na toj strani puta srećom nije bilo nikoga. Ostadoh neviđen, bestjelesni duh pošasti, Arsen Lupen nezaposlenog lumpenproletarijata. Napravio sam tešku pometnju, vanredno stanje. Ko zna kako se nagrađuje takav kriminal kad počinioca uhvate, najprije zebrastim prugama preko grbače, to sigurno.

    Uskoro sam znao da sam se izvukao, bio sam samo jutarnji šetač sa sportskom torbom i pomalo unezvijerenim osmjehom preko lica.

    Nužda, gospodo državni službenici, puka nužda, a vama ostavljam opasnost, siktao sam u sebi, zadihan.

    Sa udaljenosti od par kilometara, nakon petnaestak minuta klipsanja, još sam ih čuo kako tužno tule kitovskim plačem, ulovljeni na nepriličnom mjestu, kraj kog se samo projezdi ne primjećujući ga.

    Uknjižio sam neponovljiv rekord, podvig za sva vremena, omeo jedini voz koji ne kasni, jedini za koga ne postoji naselje mog dugogodišnjeg razvučenog i snenog životarenja, voz mudar i osion u saznanju da je to mjesto fikcija, grupna opsjena, odupro sam se njegovom preziru, spasio zajedničku čast, uništio tajne magijske planove „Jugoslovenske željeznice“ samo zarad privatne komocije, zaustavljanja svijeta ispred vlastitih kućnih vrata. Aliluja.

    Dejan je izašao u B., usputnom mjestu u kome, siguran sam, nije imao nikoga. Tokom vožnje ophrvao me drijemež, bili smo sami u kupeu pa sam se opružio. Dok sam gasnuo trepereći mozgom kao lojani tuljak, on je po koljenima udarao ritam frenetično pjevajući refren „miki-miki-veeeliki, miki-miki-luuudi“, lupao nogama kao da mamuza gvozdenog konja da požuri, usput me zapitkivao sve i svašta, luminozno naelektrisan kao da je popalio sve lampice svijesti, ustajao je i izlazio u hodnik, pričao s nekim u daljini glasom punim veselja, vraćao se unutra i nastavljao recital: „Ja sam veliki, ja sam jak, terminator bre, huh, huh, tup-tap, miki-miki-veeeeliki, miki-miki-luuuudi, drži-me-za-muku, napni-me-u-luku...“

    Malo si promijenio tekst, promrmljah za sebe.

    Nije me čuo, ili nije mario.

    Prestao sam da reagujem na njegove upadice i živahna dobacivanja, putovanje je poodmaklo i ja utonuh u sladak cvrkut nesvjesnih slika. Prenuo me je drmanjem za rame. Nadnesen nada me, zgrožen kao da se iznenada sjetio davno slućenog užasa prošaptao je: „Šta ćemo da radimo kad dođe kondukter? Nemamo karte.“

    Rekoh da nije problem, platiću, imam para, neka ništa ne brine. „Spavaj, čovječe, bar pokušaj da dremneš, sve je pod kontrolom.“ Nedugo potom voz je stao, izronio sam iz kratkotrajne nesvijesti. Nisam ga čuo. Obazreh se po kupeu i vidjeh da ga nema. Izašao sam u hodnik. Dejan bješe otvorio vrata vagona i već je krenuo niz stepenice.

    - Hej, đe ćeš, Deks, nije to naša stanica!

    - Ne mogu, brate, ne mogu, policija, uhapsiće nas, ja ću da najebem.

 Uputio mi je izvinjavajuće slijeganje ramenima i osmjeh koji se brzo briše.

    Prozumbao sam još dva-tri blijeda pokušaja da ga dozovem kroz spušten prozor, dok je suspregnutim, ubrzanim koracima odmicao niz dugačak i ravan asfaltni drum, pod pravim uglom uprt u pružni kolosjek tačno pod oknom na kom sam bio nalakćen. Voz je stajao dugo, dovoljno dugo da gledam kako se smanjuje koračajući ravnomjerno, bez osvrtanja, nekako kratkonog, gotovo nepomičnih ruku, ličeći na poletarca što sitno osvaja prostor, osovljen o svoju malenu ali čvrstu prisebnost. Čudno, učinio mi se pobjednički svoj, u odriješenosti i lutanju sretno zavrćen.

    Ne znam da li sam zamislio ili ga čuo kako zvižduće.

    Kasnije, u vožnji, sinulo mi je da sam mogao da izađem za njim, to bi bila prava reakcija na poziv, a to je bio poziv, a ne bjekstvo.

 

    Par sedmica potom, na povratku odnekuda, prolazim njegovom ulicom, stranom na kojoj je kućica bake što ga je jednom davno usvojila. Tu namah pomislim na njega, pitajući se kao i prethodnih dana, gdje li je, kako mu je, kuda li se veselo zaputio, dokle stigao.

    Najednom ga ugledam, izlazi iz kapije kao da je namjerio da me sačeka, ali kad me spazi vidim da je iznenađen. Trezveno, dakle, i razborito, stigao je tamo gdje smo bili krenuli, vratio se u sigurnost, ne luta po atarima, čega sam se bezrazložno pribojavao. Dok se približavam on se oslanja na kućni zid i zvjera nefokusirano okolo, čekajući da naiđem. Bos je, samo u plavom šortsu, frizure ulijepljene od ležanja, opuštenog stomaka. Na licu mu se vidi neprijatnost, kao da želi da nije tu, ali kad se već desilo, otrpjeće. To me zbuni, zato ne zastajem, prolazim ležerno, pozdravim ga bez sjenke u glasu, tako želeći da mu poručim da sve što je otisnuto više nije važno, sve je lagano i nema smutnje i zamjerke. Pogledao me s grimasom na granici osmjeha kojim se proprati nekakva glupost što ne zaslužuje komentar. Kako je, pitam, evo, odgovara spuštene glave. Prolazim dalje, ali zakratko korak mi postaje sporiji, pomišljam da se vratim, stajem i okrećem se, on međutim više nije tu. Odlazim nedirnut sjenkom pomisli da sam ga u tom kratkom okrznuću vidio posljednji put. Nedugo zatim, jedva mjesec dana kasnije čujem da su ga bijele odore odvezle zavezanog i komiranog ljubaznim ljekovima, neđe u neku čvrstu ustanovu sa gumiranim krevetima i zelenim zidovima, u novi dom, ovaj put među odustale i rašrafljene drugare. 

    Šta je uradio? Ništa. Samo je u najbližoj samoposluzi, na ćošku svoje ulice, pokušao da otme kilo pirinča, povlačeći se sa plijenom uz prijetnju kuhinjskim nožem, znojav i zelen od gladi i straha, kao na frontu. Kad su ga opkolili čuvari pirinča, potom čuvari reda, pa i bijeli čuvari pameti, okretao se ukrug isturajući sječivo, čvrsto grleći otetu hranu ispušatao je jezive, prestravljene ratne pokliče, vrištao na njih: „Bježite, proklete sablasti!“ Šta je bilo dalje, sve do kraja, niko koga znam ne zna.

    Nadnesen nad bunarom priče, plitkim, ali tamnim, nastojim, i uspijeva mi lako, da ga vidim snažnog i mišićavog, zagrcnutog smijehom čudesno zaraznim, bodrim, onakvog kakav je bio u dane kad bješe momak sa dva posla, neumoran, čvrst i nepokolebljiv kao šipka za vratilo na kom je vježbao satima.

    Vidim ga na plesnom podijumu, samouki akrobata neponovljivih pokreta, igrač bez premca u strujnom kolu transa, nabijen energijom kao hidrocentrala, rezak u vazduhu kao da će svakog časa da poleti. Vidim ga na tren zaustavljenog u figuri laste, visoko nad skakaonicom na gradskom bazenu, pljusnutog tirkizom neba i zracima polomljenim o površinu vode.

    Vidim ga zaljubljenog, u skladnoj vezi sa svojom Izoldom. Bio je ozareno predan

projektovanoj slici budućnosti, siguran u izbor svog srca baš kao srednjovjekovni vitez u svoj mač i zlatom vezenu maramu svoje drage.

    Odnekud, protiv moje volje pojavljuje se slika susreta koji je bio prvi nagovještaj načetosti. Desilo se to poslije podužeg neviđanja, pri kraju ljetnjih dana tokom kojih poslovah na preživljavanju, sretno zaposlen na zidanju fasade budućeg tržnog platoa s buticima, na zadivljaloj tratini u centru varoši, što je zjapila na mjestu davno porušenih kuća. Ne dižući pogled sa preturanja po ciglama čuo sam kako me neko doziva sa ulice. Stajao je sam, s rukama u džepovima, glave uvučene među ramena. Ostavio sam posao i pošao ka njemu.

    Već iz daleka djelovao je potamnjelo, kao kakva zasjenčena figura mutnog središta. Pogledom je rasijano bludio unaokolo. Pozdravio se sa mnom odsutno, kao da se upravo nečeg prisjeća. Lice mu bješe podbulo, omekšalih obrisa. Otkud ti ovđe, upitao me s neskrivenim čuđenjem, kao da stoji pred majstorijom ekvilibriste što se pojavljuje tu i tamo u neočekivanim ulogama. Na moje slijeganje ramenima dodade da nije znao da vladam tim zanatom. Ne vladam, rekoh, izmislio sam tu stavku u biografiji, sad samo pratim trag iluzije. Upitao sam šta ima kod njega.

    Samo magla, rekao je, ne vidim ni ono što sam bio, kamo li ono što nikad nisam. Tražio je cigaretu, pa smo dimili ćutke, sa nametljivim osjećajem cajtnota. Gledao je u dim kako pline u nepokretnom vazduhu. Materija se ne gubi, je li tako, reče, dim ostaje u vazduhu, vidljivost neprimjetno postaje sve manja.

    Ko bi znao, odgovorio sam.

    Ja, rekao je.   

 

    U ono stanično jutro, dok stojeći na platformi nadvožnjaka plutamo uzdignuti nad ublijeđelom panoramom, zalijećem se u frenetičnu tiradu, u pokušaju da skupim i zgrudvam djeliće te raznešene ličnosti, iznova sastavim njegovo poimanje sebe samog, pun sulude vjere, jarosne a kolebljive, grozničavim riječima skupljam čovjeka iz prašine razmagnetisanih pojmova u koju se rasuo, dižem ga kao kupu od pijeska iz za njega strahotno indiferentne, obesmišljene jalovine trajanja. Pričam vatreno. Ratujem sa besmislom, naprežem se kao šaman bez dima i bubnja, bez duha pomagača, kabalista lišen božanske formule. Nadolazeća plavet nas obuhvata i pustoši. Osjećam se ogoljeno, napušten od blagonaklonog privida noćne mistike. On nepomičnog profila zuri u prazno, u trenutačne bljeskove riječi kojima ga zasipam. Na momente mi se čini kako se pred njim sklopio prizor svijeta uređenog razlozima, osmišljenog ustrojstvom, prizor sazdan od pjene moje priče, tanak kao vesela i groteskna mađioničareva iluzija. Sa prvim pobjedničkim piskom dolazećeg voza skačem sa naslona klupe, obuzet osjećanjem da sam oposlio ritual sa tutkalom i lakovima imaginacije, jurišom pješačkih rečenica kroz široko polje etra prepuno kosmosovih zvižduka i mraza.

    Ne znam da li tog časa primjećujem, ili je to naknadna slika, plod priče davno sklopljene, ali vidim kako se Dejanov pješčani lik osipa žureći za vjetrom, miran, mudrački sveden na privremenost.  

 

BIJEG U JABUKU

 

 

 

    Srećko Gavranić zvani Lemur pozvao je telefonom svog prijatelja Roleta. Uništen sam, izjavio je kroz smijeh.  

    Role je bio u sred noćne terevenke sa trupom odabranih pivskih pajtaša. Na Roletovo mrzovoljno pitanje o čemu to priča Lemur je umjesto objašnjenja istrčao sa šašavim predlogom. Ponudio je svom najdražem drugu da ga krajem marta povede na petnaest dana uživanja u Portugalu. Odmah je objasnio stvar.

    Luksuzni apartman u ljetovalištu kraj Lisabona davno je bukiran i već otplaćen, dan polaska pada za pet dana. Lemurova bejbi, pokvarena Emanuelica, iskamčila je to od njega, trovala mu je mozak dok ga nije ubijedila da od svog oca izmoli dozvolu da s porodičnog računa sinu prebaci pare za taj glamur. Nije bilo baš jednostavno, tatin nasljednik je u zadnje vrijeme trošio znatno više nego obično, uglavnom ispunjavajući sitne i krupne želje svoje ljepše polovine. Lemur je morao malo da pohisteriše, da sikće i nariče u telefonsku slušalicu da bi isprepadao matorog. „Jel’ treba mladost da mi prođe u stalnom stezanju, u dosadi i sivilu, – pjenio je – jel’ da odem da klošarim po svijetu da bih osjetio malo slobode?” Šef fonda odvojenog za njegovu mladost popustio je pod prijetnjom i argumentima.

    Čarobno proljeće na Atlantiku, u gradu romantike i pjesme, istorije i mirisa tropskih vjetrova, tako je pročitala na flajeru turističke agencije koja je sponzorisala reviju kupaćih kostima na kojoj je učestvovala vrckajući pistom. Po njenim riječima trebalo je da to bude njihov medeni polumjesec prije medenog mjeseca. Osvještanje njihove ljubavi.

    U putničkoj agenciji položio je depozit, stekao pravo da bude stavljen na zvanični spisak gostiju. Desetak dana potom morao je da uplati punu cijenu da bi zadržao zakup apartmana. Dato mu je pet-šest dana vremena da se predomisli i povuče većinu para, poslije tog roka novac se ne vraća, pretplata se smatra definitivnom, pa ako odustane iz bilo kog razloga – cijeli iznos ostaje u vlasništvu hotela. Nije obraćao pažnju na tu suludu klauzulu, istresao je kintu, potpisao ugovor. Njega i njegovu malu svakako ništa na svijetu neće moći da spriječi da odu u psihodelični uživanjac. 

    Ali Emanuelica ga je u međuvremenu šutnula kao smrdljivi zamotuljak. Dan i po nakon što je rok za povraćaj novca istekao, nedjelju dana prije polijetanja aviona za Madrid s njihova dva sjedišta u biznis klasi. Hotelski bazen na dvadeset metara iznad Atlantika ostao je da visi u pocijepanom vazduhu njegovog stana kao idiotski hologram, a ona je otišla s grimasom zgađenosti i prezira. Da je ne podsjeća, rekla je, na besciljnu šetnju.

    Kakva mala glupača, šta joj pa to znači, pitao je Roleta koji je bio njegov privatni doktor za srce, takođe Dr. Filgud, kao i doktor za rock and roll, sve sabijeno u jednoj čudesnoj ličnosti. Ne znači ništa, upravo u tome je caka, objasnio je doktor. Mala te otkači i ostavi ti besmislen rebus da bi te tako držala za jaja. Ne razmišljaj o tome, ona je klinka koja još nema veze s mozgom, a budući da je manekenka vjerovatno nikad neće ni imati, mozak joj nije potreban. Objasnio je pacijentu vrlo surovu postavku, naime, da je trebalo da ostane u okviru projektovane lagodne slike u kojoj je tako dobro funkcionisao, da bude lovarni debelokožac koji pametno investira u seks s tim mladim tijelom, a ne da se zaljubi kao neki romantikom pomračeni primitivac.

    Razgovor je završen uobičajenim, ovaj put pomalo usiljenim šegačenjem i dodatnim komentarima na temu Roletovog urnebesnog nastupa u Beogradu, na nedavnom rođendanu izvjesne svjetske kompanije slavnog imena koja je organizovala žurku u maniru najobjesnijih bahanalija, sa gratis pićima u nepotrošivim količinama. Role je tokom svirke učestano silazio sa bine da bi od šankera uzeo novu dozu viskija sa ukusom dima, slavne marke omiljene Ronu Vudu, najružnijem članu šampionski ružnih Stounsa. Pri kraju nastupa zamutavljeno je zurio u mikrofon, povremeno bi riknuo neku riječ bez značenja, nešto kao “rigmarola”, ili “mištp”, ili razumljiviju, kao što je “papani”, šamarao je gitaru sve pretvarajući u neki apsolutni, potpuno nepoznat instrumental na koji su ostali članovi benda svirali šta je kome volja. Pijana rulja našla se u umrtvačenom treskavcu, a Lemur Obožavalac, srećom prisutan na tom urnisanju za pamćenje, pao je u trijumfalni trans, shvatajući definitivno i nepovratno da je Role neka vrsta boga.

    Nakon što je završio telefonsku seansu Role je nastavio veselu sjedeljku u svom muzičkom studiju, adaptiranoj spavaćoj sobi u kući njegove tetke potonuloj u izvjesnu vojvođansku zabit u kojoj je živio u nekoj vrsti dobrovoljnog izgnanstva. Rutinski se dobro provodio pomišljajući povremeno na primamljivo putovanje u Portugal, za koje mu je sve plaćeno, od povratne avionske karte do konzumiranja sadržaja sobnog bara. Pokušao je da odvaga razloge za i protiv, odvrtio je sliku uživancije u visokom turizmu za nimalo troška, krijući od sebe samog da je u pitanju promašena stvar. Uzaludan pokušaj, u primamljivoj slici postojao je užasan kvar. Morao bi da liječi ljubavnog brodolomca, puno radno vrijeme, bez pauze za ručak, a Lemur je garantovano nepodnošljiv u tom stanju zakucanosti. Lik je rođeni opsesivac, povremeno gnjavator težak osam tona, umio je da mu se natovari na život kao nasukana barža. Tokom niza ranijih iscrpljujućih telefonskih seansi Role je, pristajući na igru idiotske psihijatrije, ispratio sve faze slučaja “Emanuelica”.

    Na Lemurov poziv Dr. Filgud je dao neodređen odgovor, možda, vidjeće da li može to da uklopi u planove i obaveze, već znajući da od toga nema ništa. U stvari, iznenada mu je sinulo rješenje, u Lisabon neće ići s Lemurom, nagovoriće ga da cio aranžman ustupi njemu i njegovoj djevojci. 

 

    Srećko Gavranić upoznao je Milicu iz P. na jednoj modnoj reviji, od onih po kojima se kočoperio pokušavajući da u taj blazirani svijet uđe na mala vrata. Prebogati mister Montenegro najednom je odlučio da bude modni kreator, izjavio je ocu i majci da će da studira upravo to, i stvar je bila riješena. Roditelji bjehu zbunjeni no ipak sretni, laknulo im je što je njihov jedinac, poslije predugog intervala nezainteresovanosti za bilo šta, konačno pronašao sebe. Drugovi su vijest dočekali kao dobrodošao razlog za sprdnju, odvaljivali su podsmješljive dosjetke sve dok im za dan-dva nije dosadilo, pa se atmosfera vratila u kolotečinu poslesezonske primorske dosade. Niko nije uspio da dokuči otkuda inspiracija za takvu odluku, nije ličilo na Lemura da mu uzori budu ženskasti tipovi poput Sen Lorana i Lagefelda, niti je ikad iko slutio da bi njega mogla da obuzme strast za bavljenjem odjevnim krpicama. Ali čuda se dešavaju. 

    Sve je ekspresno brzo bilo sređeno, upis na beogradsku „modnu akademiju“ je obavljen na daljinu, uplatom nepoznate svote novca na nepoznate bankovne račune, čekao ga je ovjeren indeks i prijava za prvi semestar, njegovo je bilo samo da se potpiše i u prazan okvir zalijepi sliku svog lika.

    Mladi Gavranić je od svog osamnaestog rođendana posjedovao momački stan u glavnom gradu. Imao je gdje da pobjegne od pospanosti u kojoj se od jeseni pa sve do junske najezde turista gušio rodni gradić na jadranskoj obali. Velegradsko gluvarenje već mu je bilo uhodana rutina, početkom primorskog antiklimaksa doletao bi s juga, nalazio se sa svojom beogradskom ekipom, užlijebio bi se u njihov lijeno ubrzani ritam i pratio dešavanja udobno ukotvljen, od svih prihvaćen kao neupadljivi pozadinac s dubokim džepom, sasvim podesan za toleranciju. Družina je tokom godina sastavljena od ljetnjih gostiju njegovog kafića, blaziranih studenata filmske režije, zvuka, montaže i slično, a bilo je i muzičara koji su tokom turističke sezone kod njega nastupali, poput Roleta Veličanstvenog.

    Tako je bilo i ovaj put, u letargičnom polusnu, sa slušalicama na ušima, otisnuo se poznatom rutom u suprotnom pravcu od polarnih gusaka što plove ka ekvatoru, prelebdio je od jednog do drugog aerodroma, automatski sjeo u taksi i odvezao se kući. Začudo, pomalo uzbuđen. Osjećao se kao početnik tek rođen i progledao, nulti čovjek koji stupa u nešto novo i nepoznato. Apsolut Biginner. Pjevušio je Bouvijevu pjesmicu sličnog naslova koju je automatski pilot njegovog mozga odabrao da pusti na ripit.

    Emanuelica je bila čudo, plemenita i prefinjena, kao rasno konjsko grlo za paradu i kaskanje, pravi ukrasni primjerak ženskog stvora. Bahata, mušičava i nadmena kao da je plemkinja, a ne potomče seljaka iz provincije. Spočetka se prema njemu ponašala kao nezainteresovana, prezrivo nepristupačna kretenka. Gotovo se moglo pomisliti da je frigidna, ili možda lezbejka, ali Lemur nije vjerovao u te varijante. Po njemu ona je bila uzvišena hladna boginja. Njena superiorna hladnoća mu je u pleksusu svezala čvor i u isto vrijeme ga strašno naložila. Osjećao je da je zaljubljen, ne može da prestane da misli na nju, koljena mu se odsijecaju i jezik udrveni svaki put kad joj se približi, u stomaku mu se okreće kurbla, tako da to mora da je to, idiotska i božanstvena tamba-lamba.

    Poslije izvjesnog vremena ipak je uspio da je malo otkravi. Muvao se u njenoj blizini viseći po revijama i žurkama modne elite, lebdio kao duh iz lampe koji pobožno vreba na svaki gospodaričin mig. Mada migova nema duh je tu, na okrajcima njenog vampirski ledenog pogleda.

    Diskretno je pokazao moć monete kojom raspolaže. Par puta je otkupio najbolji modni komplet koji se pojavio na pisti, kreatorku zamolio da se krpice vrhunski upakuju i predaju dotičnoj prelijepoj vješalici, uz ruže i cedulju na kojoj je ispisano krasnopisom stajalo “Za Emanuelicu”, s potpisom “Obožavalac”. Odvajao je za nju i komplete šminke, nakit i slične drangulije. Mala je počela da ga primjećuje, snimio je njeno ždrakanje ispod oka, sašaptavanje sa drugaricama, šiparičke konspirativne osmjehe. Cijela ekipa joj se obraćala novim imenom – „Emanuelice, dovuci guzu ovamo, da te očešljamo, ta frizura ti ne ide uz mejkap!“

    Počeli su da izlaze u provod pod njegovim vođstvom. Pokretao je čitavu ergelu mladih kasačica, odlazio s njima u elitne barove, na hipodrom i pozorišne predstave. Izbavio se iz vlasti narkoze izazvane ubistvenom dozom princezinog prezira, otkočio se, jezik mu se najzad razvezao. Opet je klizio kroz prostor kao samozadovoljna zvjerka, vladao je situacijom, rođeni pobjednik.

    Ušikan osjećanjem nadmoći, vraćen u ravnotežu flegmatika, jedva da je registrovao kako se sve učestalije on i Emanuelica izdvajaju u zujanje u tandemu, intimne odlaske u šoping, izduvavanje njene nervoze u šetnji Kališom.

    Uskoro ju je pratio na pilates, džoging, u teretanu, na masaže i sauna tretmane, bio je njen privezak posvuda, to je najednom bila stvar koja se podrazumijeva. Naveče klopa u nekom od ekskluzivnih restorana, on pije vino, ona nulti jogurt ili suvi martini, gospodin za sebe naručuje porciju bifteka s pečurkama, eventualno neki riblji specijalitet, potom iz svog tanjira damu kljuka kletim kalorijama: “Gricni još malo, mače, nemoj da brineš, potrošićemo to.”

    Oklijevao je sa otvorenim startovanjem.

    Neshvatljivo, kao da je iz čista mira zaboravio taj jednostavan prirodni manevar. Biti zateleban je muka živa. Hvatala ga je panika, prosto nije znao kako da nasrne na žensku. Vidjelo se da ona već polako gubi živce, padala je u kisela raspoloženja, histerisala zbog neke bezazlene sitnice. Znala je da minutima u njega zuri nadureno.

    Zaskočila je ona njega. Odvela ga u bioskop na neku meku pornjavu, i tu u mraku ne baš prazne kino sale spopala ga sva vrela i navlažena, pokušala da ga posjeduje sjedajući mu u krilo.

    Prvi put u životu bio je mlohav kao kuvan rezanac, ali ona se potrudila, pokrenula ga znalački. Iskusno majstorstvo ili nevjerovatan talenat?

    Ipak su izbjegli egzibicionizam, zahvaljujući njegovom sustezanju sve se završilo njenim ručnim radom uz prosipanje sjemena po prljavom itisonu ispod sjedišta. Osjećao se glupavo, kao pasivko stopiran seljačkim stidom. Poslije je bilo sve kako treba, naravski. Tačnije, bilo je nevjerovatno, odljepljivanje u transu. Podivljali su kao ono dvoje Japanaca u “Carstvu čula”, omiljenom mu filmu iz njegove vlastite piratske kolekcije celuloida što ih je na zidu rezidencije puštao preko kino-projektora, skupocenog oldtajmera koji, uzgred rečeno, bješe njegov ponos. Naprosto, nisu se razdvajali – on i njegova cica pomamnija od te Japanke, ljepša i od Emanuele. Preselila se kod njega i živjeli su kao kunići sred tople jazbine, u neprestanoj drhtavici sparivanja. Čisti sklad, uz povremene svađe i rogušenja, poslije čega je seks bio još slađi. Potpuni užas obuzetosti.

    U drugu etapu su prešli neosjetno. Počeli su da optrčavaju terene, kao da bježe od sobne zakucanosti oči u oči. Ona je opsesivno kidisala na putovanja na sve strane kad god je imala pauzu u poslu, iznalazila je stalno nove destinacije. Počeo je da prečesto propušta predavanja, zanemaruje nauku. Poslije će morati da plaća profesorima za potpise. Nije mu bilo važno, rado se žrtvovao, ali nešto drugo ga je potmulo tištalo. Naslućivao je da se njihova veza kvari, hlapi kao otčepljeno pivo. I dalje, mjesecima poslije, ne zna šta je iščašilo čitavu stvar.

    Da, bilo je dosade. Ali dosada je slatka, bar po njegovom osjećanju, zajedničko otpadanje, mrtvarenje u kom se ljubavnici jedno s drugim sravnjuju, miješaju se u kašu i gube obrise. Poništenje je dio intime. Međusobno prihvatanje ništavnosti, sopstvene i zajedničke, priznanje i oproštaj, utrljavanje u naviku. I povremeno, slavni povratak u bunilo posezanja i posjedovanja.

    Njegova labava nedorečena filozofija.

    Pogriješio je, usrao stvar. Nikada nije bio mislilac.   

    Tokom jedne svađe započete njenim zvocanjem zbog pasivnosti i nedostatka ideja kojima je bio dužan da je zabavlja, zadigao je penjoar ogrnut preko nagote, natrćio se i šireći guzove uslikao njeno veličanstvo ljepoticu. Dopade li ti se ova ideja, pitao je zacenjujući se od smijeha. Delirično i originalno, tako je smatrao. Volio je na taj način da snima i fotografiše, potajno zamišljajući da to umjesto njega radi Vudi Alen.

    Neke bivše njegove ribe taj isti geg je znao je da oduševi do histerije, ali ovaj put to je učinio u lošem trenutku, bez najave i provjere, bez upozorenja. Neoprezno je upao u kalup cinizma i ruganja, što mu nije bilo ni u primisli. Ali mala Mici iz P. ukočila se kao android kome su crkli čipovi i napajanje, cijelu je atmosferu balsamovala ledenom mimikom i ćutanjem.

    I to je bio kraj predstave, otišla je istog dana.

    Život se pretvorio u prepariranu izložbu.

    Talični Srećko, bezbrižni Lemur nevinih plavih očiju, vasi vijek komforni hladnjak, sve donedavno, zaglibio je u nerješivu dubiozu očaja i ljubavnog jada, močvaru na čijem dnu leži potopljen osjećanjem tričavosti postojanja i sopstvene izlišnosti.

    Patio je.

    Osjećao se kao nasukani mekušac na suvom vjetru punom vatre. Nepodnošljivo.

    Nestao je, nikome se nije javljao ni odgovarao na pozive, čak ni Roletu koji je nekoliko puta posegnuo za njegovim telefonskim brojevima. Doktor Rockn’Rolle nije ni imao priliku da od prijatelja zatraži velikodušno prepuštanje vaučera na visoki turizam, pa je odlazak u Portugal iščezao sa njegovog jelovnika. Nagađao je o tome da li je Lemur našao drugog pratioca za utjehu s kojim je odjezdio da konzumira tu nepovratnu uplatu, neku žensku je, recimo, mogao da pokupi kao od šale, ili je pak smogao snage da se sam zaputi u vožnju na talasima apatije. Začudo, njegov doktorski instinkt nije imao odgovor. Lemur mu se, po prvi put otkad ga zna, prikazuje kao enigma. Dr Filgud je, naravski, ubrzo zaboravio čitavu stvar.   

 

    Jedne majske večeri Lemur je iskrsnuo niotkud, dugo nakon što je Role prestao da se pita šta se desilo s tom lujkom. Slutio je da ovaj negdje bestidno uživa, po običaju, vjerovatno u nekoj hotelčini pokraj ko zna koje obale na koju se povukao da odboluje emocionalno ušinuće. Prethodno ga je neki mutan i tuđ glas pozvao s nepoznatog telefonskog broja, rekao kao da čita telegram: “Care, Lemur ovdje, pripremi vinske čaše, evo me kod tebe za pola sata, stižem taksijem.”

    Stajao je pred vratima prteći kartonski paket vrhunskog vina, čudno naceren, nekako drugačiji, sa namreškanom sjenkom zagonetnog iskustva na obrisima lica i markantnom sezanovskom torbom okačenom o rame.

    Uz prve gutljaje “kabernea” obznanio je kako je to popodne doletio iz Njujorka. Proveo je tamo nešto više od mjesec dana. Nakon Roletovog odbijanja otpisao je proljeće u Portugaliji, u svakoj drugoj kombinaciji tamo bi uginuo od tugare, oprostio je sebi glupost i traćenje para, zabio se u svoj sobni mrak iza spuštenih roletni, pokušao da se umrtvi spavanjem i solo projekcijama filmova iz svoje zbirke vesterna. Iz sata u sat bilo mu je sve gore.

    Na rubu prolupavanja ili samoubistva sjetio se Velike Jabuke.

    Shvatio da mu bjekstvo u njen zagrljaj preostaje kao jedini spas, pa je odlučio da sebe časti omiljenim gradom, iz snova, kome pripada, mada u njemu nikad prije nije boravio.

    I tako, američka pita. Vizu je dobio kao od šale čim je prikazao svoj debeli devizni račun, vidjelo se po osmjesima personala ambasade da bi ga pustili da u ju-es-eju ostane zauvijek. Primamljivo. Spočetka je ozbiljno i uživljeno razmišljao o tome, ali brzo je izgustirao tu ideju, svojski se prežderao novog svijeta, napunio baterije, živnuo taman koliko mu treba, i vratio se.

    Ali imam Njujork u torbi, rekao je, okinuo sam hiljadu petsto fotki, minimum.

    Ispucketao je prstima i počeo iz torbaka da vadi snopove povezane gumicama za tegle.

    Mamurni Role je isprva mlako i površno pratio listanje Lemurove kolekcije, zatim je pažnja počela da mu se fokusira, žmirkao je probuđen i sve zadubljeniji. Nešto je bilo čudno u vezi s tim monotonim slajdovima, nešto golemo nije bilo u redu, najprije mu nije bilo jasno zbog čega, a onda mu je sinulo.

    Bila je to senzacija, podmukla gospođa Umjetnost zadigla je suknju, smješkala se pozirajući pritvorno. Pred njim se rasprostrla cijela umjetnička izložba, kompletna konceptualna zbirka zaleđenih vremenskih isječaka koja genijalnošću prevazilazi njegovo poimanje. Bilo mu je jasno, nije sumnjao ni na tren, da autor toga nije bio svjestan ništa više od digitalnog fotoaparata kojim je škljocao, a na to ni sad ne pomišlja ni najzaturenijim okrajkom svijesti. Novopečeni umjetnik je idealno prazan, kroz njega je dejstvovao čisti automatizam. To je stvar činilo još frapantnijom.

    Lemur je snepovao Veliku Jabuku, svoju ljubav, škljoc-škljoc, nastojao da uhvati svaku pozu ljepote. Empajer Stejt bilding i rupu na mjestu bivših kula bliznakinja, iz feribota u zalivu ostrvo Elis i kip Slobode, rustične crne džezere zakovitlane sjetnim zvukom na platou kraj šume Central parka, mravlju rulju Menhetna, nekoliko momaka pored kadilaka koji su ličili na makroe iz filmova, galeriju Pegi Gugenhajm s Polokovim slikama na zidu u pozadini, ulaz u trošni Čelsi hotel, Brodvej u crvenom sutonu i tako redom, bez kraja.

    Na svakom snimku Lemurov lik u prvom planu, s pogledom pravo u objektiv, istureno lice zauzima gotovo pola prizora, ponekad pomalo deformisano blizinom, sa uvećanim nosom i usnama. Slikao je sam, iz ruke, svaki put bez izuzetka, Velika Jabuka sa Lemurom u njoj. Zaklonjeni Njujork se tek nazire, jedva da se vidi.

    Moglo je da bude brutalno smiješno, za dlaku bi predstavljalo urnebesan idiotizam, visilo je na samom rubu besmisla, ali držalo se na tom bridu, nepogrješivo.

    Izraz Lemurovog lica nije se mijenjao, kao da je bio kopiran sa jednog snimka na sljedeći. Nije mimizirao ni dosadu ni oduševljenje, niti ponos ili zadovoljstvo, blesavu ozarenost turiste, pospani hedonizam bogatog globtrotera ukršten sa vještačkim osjećanjem ekskluzivnosti trenutka, ništa od toga posebno. Možda je u pitanju sve to skupa, jedna začuđujuća mješavina, ali rastopljena u emulgatoru nečega što bi se moglo imenovati kao tuga.

    Ili tačnije, sazrelo osjećanje izgubljenosti, zgotovljeno, cijelo, nepromjenljivo.

    Lemur = Izgubljenost slikao je samo sebe, u stotinama poza, svog jedinog sebe, kao u poznatoj rokenrol njakalici, sebe sred njujorških razglednica, slavnih ali potrošenih, ciničnih u tričavosti, što svojim poziranjem podcrtavaju duševno stanje čovjeka zguranog u oko objektiva.    

    Role je progutao sva pitanja i komentare, nije odao tajnu svoje zblanutosti. Pokušao je da kroz razgovor s Lemurom uhvati objašnjenje paradoksa, navodio ga krišom da priča o njujorškim utiscima, o sopstvenom raspoloženju što ga je vukao uza se kroz osvještani prostor “pravog mjesta na zemlji”, kako se sam izrazio, ali uzalud, čovjek je ostao nečitak koliko je to bivao uvijek, klizio je po spoljašnjosti stvari, naslagao lakonski izvještaj iz kog se nije dalo razlučiti ništa osim začuđujuće distance koju Lemur ima prema sebi samom.

    Diljem sati sasvim obično su se oblokali, pa je u dubini noći Lemur pozvao taksistu koji ga je odveo u neizvjesnom pravcu, jer kad ga je, prateći ga do kapije, Role pitao kuda ide, automatski tvorac sa torbom punom neobjašnjivih slajdova, reklo bi se najednom baš Sezanovom, odgovorio je, ravno, bez trunke patosa ili kakve dramatike, da će tek usput da odluči o tome kuda će.

 

    Predveče narednog dana, sudbinski ili pukim slučajem, do Rok-end-Roleta svratih ja, kradljivac pripovjesti. Zatekoh ga u stanju niske levitacije nad blatom mamurluka. Ponudio me “kaberneom” koji je ostao iza Lemura Njujorčanina, obznanio da nas to on časti. Nasmijao se skoro se zadavivši gutljajem, pa mi isporučio bizarni biser svog susreta sa kurvom zvanom Umjetnost, kako reče, koja je ovaj put došla da mu se naruga.

    Tako sam sabrao sve njemu poznate detalje Lemurove priče.

    Tražio je da mu pomognem u rješenju nedoumice: da li umjetničko djelo može da se ispili pukim slučajem, ili iz čistog idiotizma?

    Takođe: da li S. L. Gavranića valja smatrati artistom?

    Premda raskravljen lajavim vinom, nisam imao odgovor, ni tad ni potom, nakon što sam odvrtio u glavi moju verziju priče, kratki dokumentarac o izbjeglici u Njujorku, mladom Balkancu s ljubavnom ranom koji je dolutao tražeći spas i zaborav, pa tako tumara unaokolo polugrogiran, progriza meso Velike Jabuke, džepnim aparatom ništavila sjeckajući svoje i opšte vrijeme.

    Moj film ništa ne rješava, ali ide ovako: “Tropa, on i Jabuka su tropa, bjekstvo je uzaludno. Svijet se jedva drži, visi poduprt staračkim štapovima i bogaljskim štakama. Lemur se neprestano pridržava za trenutke, u nemoćnom naprezanju zijeva u prostrte stvari. Unaprijed zna da za sve vrijeme ovdašnjeg trajanja neće nikoga upoznati, samo će zirkati po panorami pozorišta sjenki. Toliko je otuđen da je to smiješno. Ništa ne doživljava od svega što ga okružuje, pa ni sebe samog. Ali nešto osjeća, tu je to strano tijelo, osjećaj bez emocije. Ulijepljenost opštim zvrjanjem. Zgađenost saznanjem o dubini rupčage u koju te baci odbacivanje neke proizvoljno nađene sićušne Mici, u stvari – bilo koje tuđinke što odnekud, sred uzbudljivog i bezopasnog osvajanja novine, očas postane neophodna kao krvotok, potom kobna. Njujork je tu, ušminkan u vidik, ali njegovi prizori nemaju moć da Lemurov život vrate iz stanja pihtije. Frenetično kljuca razbacane sekvence, snima i arhivira, ne za istoriju, ili spomenar, nego za čuđenje, uviđaj. Možda će mu zatrebati ovjereni dokument da je bio tu, vidljiv i viđen boravio u prizorima. Na svakoj fotografiji, kad ih u duplji hotelske sobe prebaci na lap-top, vidi jasno da nema te terapije koja bi ga natjerala da vjeruje u zagrljaj s opsjenarenjem, u iskrenost tog zagrljaja, u pomirenje. Moraće da se pretvara da je sve kako valja. Ideš dalje, preslažeš mrtve stvari, održavaš menažeriju dotrajavanja i dosade, praviš ukrase od toga. Sad od krša njujorških kulisa i među njima rashodanih živućih lutaka, sjutra od nečeg drugog. U jednom neodredljivom trenu zapazio je: na snimcima, u toj bezukusnoj kaši pejzaža koja mu izaziva gađenje kog se plaši, njegova ukočena njuška je jedina istinska pojava, samo ona istrajava pulsirajući užasom, značeći svojom nerješivošću.

    Obuzelo ga je oduševljenje nalik na vivisekcijsko, ali pouzdano, rastuće. Nadalje se polusmrlo, s istinskim užitkom, prepustio navadi da sa vlastitog lica skine milion otisaka, sve dok ne postane isprano, proljepšano odsustvom.” 

    Taj poriv prepoznajem, kažem ja pripovjedač, ne moram ga nazvati umjetničkim da bih naslutio da dolazi iz same srži motivacije za pustinjske aktivnosti artizma. Lemur se vratio u svoju ravnotežu, možda zauvijek, možda ni ne znajući gdje je bio, a odakle se vratio – čini mi se da znam.

    Par godina kasnije svijetom se proširila epidemija zvana selfy.

    Paradoksalno, tužni Lemur postao je preteča tričave veselosti.

CILIK

 

 

 

    Noć izdubljena kao rupa u kafenom talogu koju je na dnu gliba načinio prst utiskujući neostvarljivu želju. Nalazim se na dnu te smiješne vračke i sve mi se čini da ne idem nikud, premda sam u vozu ka Virpazaru, gdje se obično prenem na miris Mediterana, progledam nakon umrtvljujućeg čmavanja, i voznog i životnog, pa odmah uskačem u euforiju koja me nikad ne mimoiđe dok prilazim moru.

    Mediteranski krug je moja istinska kuća, mada se nisam u njoj rodio, kad kući stignem duša mi uzleti kao leptir iz suve košulje.

    Eh, оnamo gdje sama niče smokva za volan mog koturala sjeda neki drugi ja, preuzima komande, vozi kroz vrijeme oko 350% intenzivnije, ponaša se kao nagorjeli Niki Lauda koga su pustili na autoput da se pomalo izdivlja u svome „mazeratiju“ zapuštenom i tu i tamo lupnutom.

    Tek tu sam svoj. Prvih nekoliko dana zijevam očima preneražen po ko zna koji put stečenim saznanjem da sam tavorio u mrzovolji i krmeljivom bunilu toliku komadinu kalendara prebivajući gore na plohi nizije, u Miteleuropi koju mrcvari uspavljujući zapah. „Šta ti radiš u svom životu, mrčeniče, đe si se u onu dolju sabio kao u jazavičiji trap?“ – podvikujem sam na sebe kadikad i naglas. I sve mi se čini da se neću nanovo umotavati zavojima, vraćati toga stvarnog sebe u krtog u kome mu mjesto nije, nema nikakvog smisla, tako sebi i obećavam, kao i ponekome drugom, Mogren plaži, barskom galebu, šljunku u Meljinama, podnevnoj jari na kamenu, ili kakvoj mladoj konobarici s kojom sam preko vina koju prozborio.

    Nema nazad. Odatle mogu eventualno na Siciliju, Maltu ili u Kazablanku.

    Ovog ljeta, okašnjelo, doklizivši već do polovine jula, napokon krenuh domu svom, postojbini mojih gena i sentimenta. Na put su sa mnom pošle dvije povratnice koje će sići u Podgorici, jedna od njih je odista s juga, a druga samo porijeklom. Ja fircam dalje, do obale.

    Stići će me one u Utjesi, za koji dan. Južnjakinja me zvala u goste, no odbio sam, grad pod Goricom jeste odista Mediteran, ali tamo mi mira ne da vapaj, divlji zov da se čim prije u moru brčnem i divno zasmrdim na so i školjke.

    A i ne ide se tako u moguću tazbinu, bez livora i bidona viskija kupljenog u fri-šopu na surčinskom aerodromu. Oružje se, jel’ da, avionom ne prenosi, te tako – komplikacija. Naime, ako sam već na aerodromu, zar ću se spuštati na nivo jadne i otužne željeznice, pristati na toliku degradaciju... tako da sam pred izborom: ili pucaljka ili alkohol odgovarajućeg nivoa, teško je sastaviti oboje. (Naime, u to doba alkohol potrebnog renomea teško se mogao naći izvan zone međunarodnih letova. Utoku pazariti bilo je znatno lakše, sjajnim crnilom crnila su se crna tržišta diljem rascijepljene bivše otadžbine po kojoj su se stinjavala zgarišta.)

    Što ćeš, problem mi pravi glupi saobraćajni rebus. Kad ga riješim pojaviću se na vratima general-majora u penziji, opakog Novaka Ž. Pa ćemo muški da zborimo. Ako to ne spriječi neki sretni rasplet i odloži tu rabotu zanavijek.

 

    Svu noć je neka lijena mrčava, neka grka apa bez vjetra, po njoj ni misli ne plove. Gotovo da ni ne razgovaramo uglavljeni u potkraćena sjedišta kupea druge, treće ili koje li klase. Žužu i ja ne držimo se za ruke, lijepe se od mlakog znoja, sjedimo jedno do drugog kao u mrtvom pozorištu, ja do prozora a ona kao privezak na mom boku, bez onog graničnika između sjedišta koja postoje u pristojnoj II klasi. Premda tako blizu, nekako smo daleki. Svako svoj film vrti. Ko će ga znati o čemu mozgam u tim ljepljivim satima truckanja ka Beogradu. Ni o čemu, vjerujem. Tek onako, sliku po sliku slažem pasijans.

    A šta u svojoj bogato našminkanoj glavi vrti ona – to je apsolutna zagonetka, ženska pamet se dosegnuti ne može, ni kad govori, a kamo li kad ćuti, kako god da pogađaš – pogiješio si.

    Nekako stižemo na tu prelomnu stanicu, točak se ipak kotrlja. Ne sjećam se je li to bio Prokop ili ona stara asfaltna perončina koju sam oduvijek volio nekom mrkom ljubavlju.

    Gužvu i ludilo koji su nas sačekali nemoguće je dočarati bez psovki.

    Pored voza urliču horde nestrpljive da unutra nagrnu. Kroz musavo staklo spazih grobarske transparente. Navijači FK Partizana u trijumfalnom bijesu. Tog dana, sjetih se, desio se „vječiti derbi“, sve su prilike da su „cigani“ dobili po labrnji. Zvezdini navijači, po običaju, spraćeni su ranijim kompozicijama radi izbjegavanja bliskog kontakta, a sad pleme pobjedničko putuje ka donjim gradovima, istovaraće se usput, iščiljeti do Užica ili nešto dalje.

    Prevario sam se. U naš kupe upada trupa od desetak dileja čija je zadnja stanica, ispostaviće se, crnogorska metropola. Sjedišta kupea predviđena su za osmoro tijesno zbijenih mučenika, a nas je unutra već troje, što će reći da na svako od pet slobodnih mjesta računa najmanje po dva garagana.

    Zakrčili su onu škatulu poput krda gnuova koji se roje i guraju kao u zbjegu.

    Puktali su od vlastite zapare i bažđeli na znoj, riškali pogledima i meškoljili se neodlučno, pokušavajući da se nekako rasporede.

    Bio sam u šoku. Trebalo bi da ubjedljivo ričem da bih nadglasao njihov mrmor, morao bih u sekundi da nakurblam nivo agresije na devetku, sa sve upaljenim crvenim lampicama za opasnost trećeg stepena. Za to bi mi bio potreban koktel od adrenalina i recimo kreka, direktno u venu. Bi mi jasno da tako „nasuvo“ za čudo tog ranga naprosto nemam maha.

    Prekobrojni će odustati, ponadao sam se, odmagliće dalje, pa neće se valjda tovariti jedni drugima u krilo.

    Međutim ništa od toga. Došli su i to je sada njihova teritorija.

    Posjedaše u nemogućem rasporedu. Dvojica, jedan na drugome sjedeći, naginju se na moju skvo kao na podupirač, užasnuta i zgađena ona ždraka u mene izbliza, opominje me grotesknom grimasom da moram reagovati. Počeo sam kao telefonista na frontu: „Alooo, alo!“ Pošto to nimalo ne pomaže iz benča vraćam onu gomilu u položaj „na kant“. Adrenalin, bejbi, zavapim u sebi, dođi do mozga sad, trebaš mi.

    - Što je bilo? – zapištao je iz hrpe jedan od mlađanih Cikotića. Na to su trojica skočila i zastršala njonjama ka meni.

    Jeste da su to balavci, đečurlija maloljetna ili jedva punoljetna, ali imaju drskost i bestijalnost čopora i sreću sužene svijesti. A to je, kao što znamo, prednost.

    Boktepita šta bi se dalje izdešavalo, možda i beznadežna makljaža sa paucima naviklim na primanje batina i veselo grupno umlaćivanje neprijatelja, da se u nadiruću koliziju nije umiješao onaj što se uvalio do naše kompanjonke Lole. Kasnije, negdje u dubini noći pjevaće joj on: „Lolaaa, o, Loola, ti znaš da nijesam milijoneeer...“  – ali u datom trenutku taj tipus je mrka momčina u autoritativnom nastupu, znatno je stariji od onih poletaraca, očigledno neko ko njihovom čoporu ne pripada, izuzev ako ga ne predvodi. Hladnokrvan glas, sipak i srednje dubok, ali na neobično visokoj frekvenciji prijetnje. Širok stativ ramena i glava ljepuškastog grubijana.

    Odmah je djelovalo, kao poenteri na komandu oni muzgavci su se trgli iz napetog stava, promrdali prknima kao da bi da mahnu okraćenim repom.

    Brat Adrenalin, okašnjeli, pištao mi je na uši, čuka je udarala ritmom amoka, bio sam spreman za trens žurku, krvavu ekstazu, ali spolja je namah zavladala bonaca, Posejdon je nenadano prestao da duva u buru i kovitla more sinje, tek tako, po svom svemoćnom hiru. Ona mlada paščad njuškala su se međusobno uz poneki umilan kevtaj. Dosjetljiva i prilagodljiva vrsta, ubrzo su se snašli, po dvojica su naskočila na gornje police za bagaž, one reckavo nazubljene, uske, sa nagibom od nekih 10 stepeni, od naših torbi napravili su uzglavlja i zgučili se u položaj fetusa. Nemam pojma kako su uspjeli da se spakuju, noge su im povremeno propadale i visile nad glavama donjih stanovnika, ali vraćali su ih i nastavljali kuntiranje. Djelovali su kao da nijedan nema više od 35 kila. Koliko i dobar pit-bul terijer.

    No da se pomaknem od pasje metafore, žgepci su nadalje djelovali sasvim krotko. Tokom noći živnuli bi na momenat, čoporativno, malo su ćućorili o nečem samo njihovom, na kodiranom jeziku zajedničkih uspomena košmarnih i radosnih, a to nešto je svakome drugom nerazumljivo, vriskali su i graktali pokliče, palacali smijehom, da bi opet namah zajednički potonuli u obamrlost. Bili su gotovo slatki. Čovjek se brzo navikne na suživot sa bilo kojim oblikom postojanja.

    Odmah nakon utanačivanja mira i sklada, već u prvom nailasku voznog poslužitelja koji gura kolica sa osvježavajućim pićima, kafom i grickalicama, onaj el komandante koji je nastupio kao mirotvorac pazario je za sebe pregršt pivskih flaša, pitao dame žele li neki sokić, đeci nije nudio ništa, zamolio je Lolu da zamijene sjedišta pa je on sjeo preko puta mene, na zglobni stočić postavio figure za svoju pivsku partiju, jedan čunj mi je gurnuo u ruke ležerno, druževnom kretnjom podrazumijevane galantnosti.

    Nisam odbio. Odvalio sam čep dnom upaljača, uz zgodan zvučni efekat –  limeni cilik, plop i šištavi prš, uvježbano i elegantno, a on je metalni zapušač svoje doze odgrizao, cimnuo ga kurjačkim očnjacima, pa smo se kucnuli i klokotnuli. Njegova prva žeđ je halapljivija, mada ja pivom moram da smirim brata Adrenalina da bih ga privolio da se stinja.

     Žestok baja taj momak, ima sijev u oku i cug ožednjelog Vikinga.

    - Što činiš? – pita me najprirodnije, kao da smo se po dogovoru našli da malo proglagoljamo poslije kraćeg neviđanja.

    - E’o, idem doma da da’nem dušom.  

    - Je li, jes’! Isto ka’ ja.

    Brzo smo se našli u razbokorenoj priči, kao od šale znali smo jedan drugom imena i porijeklo a da nijesmo ni registrovali momenat predstavljanja, barem meni je to promaklo. Bećir je uzoran banditski regrut iz naselja Zabjelo u podgoričkom raju, nadimak Pablo mu je odbijen od prezimena, međunarodni prijatelji i neprijatelji samo ga po tome nomenu znaju, a Momir, interno znan kao Če, seobnik je sa juga na sjever i obratno, nekadašnji stoper po Evropi i diljem nedavno raspale Jugovine, trenutno zakucan u panonskoj palanci bez upamtljivog naziva, no neće to trajati dugo, oba se razumiju u boks i karate, on u upotrebu svakojakih pucaljki, ja u teniski reket, gitaru i pisaću mašinu, i tako, svašta nešto.

 

    Nadimak Če dobih po znamenitom crnogorskom oriđinalu, pitanju „čegović si“ koje sam upotrebljavao po navici koju sam u ravnicu donio s juga došavši. Čegović se brzo okratio posredstvom monodrame koju je u lokalnom pozorištu odigrao Petar Božović, a zvala se „Če, tragedija koja traje“... a poslije se nekako prikrpio Če Gevara, nekom greškom pripisivana mi je veza sa njim.

    Doduše, nosio sam u to doba crnu „vijetnamku“ i crveni duks sa Gevarinom facom na grudima, ne znam šta je čemu prethodilo, kako god bilo, planovi su se pomiješali, čitava stvar se i meni zbrkala u glavi. Tako je nastao mutant, Čegović Petar-Ernesto, revolucionarni crnogorski gorštak.

    Pomišljam da je Pablo iz voza mogao imati veze sa Pablom Eskobarom, da je po tome opakom mangupu dobio nomen, on je u internacionalnom podzemlju možda već bio čuven. Međutim, meni je taj sad već odavno legendarni narko bos u tome času bio nepoznat, tako da ovog Pabla ništa ne pitah o tome.

    U istom času moj Gevara je zasigurno bio odavno prevaziđen, novo vrijeme donosilo je nove junake ubrzano. Nisam stekao utisak da mladog krimosa moj nadimak i na šta asocira, kao da nikad čuo nije za bilo kog Čea.

 

    Već poslije trećeg ili četvrtog piva Pablo postaje blago euforičan, rasteže žvaku naširoko. Razgaljenim tonom isporučuje mi komadine Amsterdama, slike nalik na reklamne turističke spotove, prilično kičerske, veli da je to bio za njega carski uživanjac, po jedna provala mjesečno, urađena profi sa malom prvoklasnom ekipom, i život je neprestana žurka na debelom novčaniku.

    - Nevjerovatno, čo’če, gore se ne pada ni za što! Pazi, jedan manijak, naš, iz Kotora, bez tebe osta’ ako te lažem, proba’ je, ne znam ti reći koju drogu, a da, zgutao neki met sa nekakijem pičkama i tako nagrđenog mozga došao na ideju da orobi zo’loški vrt! Plan mu je bio da se dokopa blagajne na kojoj su, mora biti, grdne pare, razbije kasicu-prasicu i eto ga na ljetovanje u Malagu! Ispentra’ se na neko drvo pa otuda na zidine, te je skočio dolje, na sreću, bez ikakve provjere, i upa’ u tor sa antilopama, kozama, što li. Oko njega visoki kavez i široko polje. Pomisli što bi bilo da se našao među međedima ili gorilama. Čitavu noć je pokušavao da se ispetlja otud, ali nije bilo šanse, povisoka čelična ograda i na vrh šipki naviljci bodljikave žice, ka’ u Alkatraz! Što misliš kako se snašao? Pazi, ima’ je braduljinu i dugu kosu i vas je dlakav, čak i po leđima... e, skinuo se lijepo potpuno go, odjeću zatrpao u neko sijeno, pa je prilegao da odmori... sjutra se ponašao potpuno prirodno, nije obraćao pažnju na narod, n’o je čeprkao okolo među onom stokom, ka’ da tu živi oduvijek! Okupljala se rulja da ga slika! Mjesec dana je trebalo da ga otud izbače, nakon svih procedura. Niko ga nije maltretira’. Policija ga je intervjuisala kroz ogradu, posredstvom tumača, te što je on, te ko je, te je li to neki protest, politički stav, umjetnički projekat i što ti ja znam. Dosjetio se, nadrobio im svašta, na tarzanskom engleskom, otprilike puka’ mu film od klete civilizacije, pa se odlučio da potraži azil među nevinim bićima iz prirode, koja su tu sužnji čovjekovoj ludosti, na strašnu našu sramotu.... ispao je, pomisli, velika faca, filozof, dolazili su i novinari, babe iz društva za zaštitu životinja, tv ekipe. Doturili su mu n’ake kupaće gaće i umolili ga da prihvati barem to parče civilizacije, da ne landara golokur pred gledalištem. Pročulo se o njegovom podvigu, mnogi su plaćali ulaznice dolazeći samo da bi njega viđeli, rojili su se onuda kojekakvi pankeri i anarhisti, bilo ih je s gitarama i tarabucima po kojima su udarali, a oni manijak je pred njima izvodio neki ples i rikao kao pračovjek, a ponekad bi zapjeva’ neku crnogorsku. Preko tumača je od holandske vlade tražio da mu dobave gusle pa da guđenjem lijepo isprati Smrt popa Mila. No ne mogaše mu udovoljit. Do’odio je nekolika puta neki niži službenik naše ambasade, đetić, Zećanin, pokuša’ da ga ubijedi da prekine ma’nitanje, prestane da bruka državu. Pregovori neuspješni, mada mu je čo’ek ostavio par ćesa duvana i potrebni pribor, da može ponekad krišom da uždije. I mi smo ga posjetili najmanje tri-četiri puta. Sprdali smo se do urnebesa. Proturao nam je svoja sljedovanja pa smo zajedno brstili, roktali i majmunski gestikulirali. Nisu ga hranili kao braću mu papkare no je dobijao adekvatnu hranu, banane, urme, jabuke, znao je da ne smije da traži meso ili neki kuvani ručak, paštu, picu i to, ispao bi nedosljedan. Ludak. Dodijalo mu pa je tražio da ga pušte, požalio se kako mu više nije lijepo, spopala ga tuga zbog životinjskog ropstva, pa mu je dodijeljen advokat, pa je obavljena psihološka procjena. Ka’ od šale je uvjerio stručnjake da je samo umjereno lud, te se tako završilo, pušten je... Neko dobrotvorno društvo kupilo mu odjeću, punu torbu odličnih stvari, hranila ga holandska država mjesec dana kao rasnog majmuna, odšetao je kad mu je bilo dosta. Niko se od onih budala nije sjetio da je to bila provala. Poštovanje ljudskih prava i ta čuda. Ođe kod nas bi ga ubili pendrecima ka’ tvora.

    Bio je najstrašnije egzaltiran, kako su piva propadala u njega kao u suvu zemlju tako mu je priča uzlijetala u sve višu usplamtjelost, oslikavao je sve luđe anegdote, nikako da malakše, lopta je bila u njegovim nogama dobrih 95%, ja bih tek tu i tamo problejao kakav komentar, situacija potpuno neprirodna, na koju nisam navikao, a đevojke su samo pratile iz gledališta, smijuckale se i mrštile u nevjerici.

    Jednom se spuštio kroz dimnjak od kamina u omanju vilu na periferiji u kojoj je moralo biti zlata i nekoliko umjetničkih slika, takva bar bješe dojava mufljuza koji je njihovoj ekipi „tipovao“ posao. Po tome operativcu, na noć novogodišnjeg dočeka tamo neće biti nikog. Pablo je, kao najvještiji među braćom, trebalo da odigra ulogu Spajdermena, ispenje se na krov pomoću planinarskih kanapa sa kukama i vlačezima, skine rešetku sa otvora i sklizne kroz rupu, potom utuli alarm pored vrata, otvori prozor na prizemlju na koji će da uskoče njegovi, pa će na miru da popakuju ono što valja ponijet, i bog-te-veselio. Sve je išlo glatko, odžak je bio komotan, u njemu jedva nešto gara, dolje mrak i tišina.

    Ali na sred dnevnog boravka Pablo zatekne babu i đeda kako za stolom večeraju uz svijeću, jednu jedinu, u mrtvoj tišini. Bjehu to dvije mumije koje su u njega blenule sa blaženim čuđenjem. Nesretne gerelje kao da nisu znale ni kako su se sami tu obreli, tako da ih nije ni moglo zgranuti pojavljivanje fantoma u crnom streč kombinezonu i sa lasteks fantomkom na glavi, koju ne bješe spuštio preko njuške. Treptali su obasjani ishlapjelom radošću. Kukavci, oboje su imali po najmanje stotinu ljeta.

    Mora biti da je gazda odnekud dovukao svoje daleke pretke da mu čuvaju posjed dok on i gospođa i đečina neđe avetaju. Strašne čuvarkuće.

    „Jeli su naku salatu i kuvanu ribu, no imali su i po čašu vina, može biti da su namjerili da se krešu, pošljednji put.“ – Pablo se tu nakezio kibeći reakciju zgodne Lole. Jake kljove mu zasvjetlucaše gladnim sjajem.

    Sjeo je među matorce, na tarzanskom engleskom nadrobio im kako je on agent „mi pet“ na zadatku provjere bezbejednosnih sistema, alarmnih uređaja  i stanja opšte sigurnosti.

    Agent čega, pitao sam.

    - Em aj fajv – tako se izgovara, reče – čuvena firma Džemsa Bonda.

    Zar Bond ne radi za „mi šest“, pitam se danas dok ovu knjigu pišem, kad mogu na Guglu s lakoćom da provjerim, no mrsko mi, nije Gugla moje glave kugla.

    - Nijesu me razumjeli ništa, đavo’dnio, ali su mi sve povjerivali. Štrbnuo sam malo one bljutave ribe, srknuo vina iz đedove čaše, tapnuo ga po leđima pazeći da se ne raspadne, iščeprkao sam načetu kutiju „česterfilda“ iz unutrašnjeg džepa i bačio im, onaj ko silazi kroz dimnjak u novogodišnjoj noći mora ostaviti neki poklon, pa sam polagano otvorio prozor i spuštio se dolje, mahnuo sam im na rastanku, a i oni meni. Sve ka’ u bajku.

    Dok su se evakuisali momcima je ispričao što se desilo, svi su malo plakali od smijeha, ali poslije se pojeo zbog neoprostivih grešaka.

    Neoprezni postupci, objasnio je, neprofesionalni, mada otiske nije ostavljao, uvijek nosi rukavice, ustima je vjerovatno prilijepio uzorak svog DNK na čašu, a ono sa cigarama bješe urnebesna glupost, kutiju je dirao ranije golim prstima, sva je bila ispečatirana njegovim markerima smještenim u nekoliko policijskih datoteka.

    Začudo nije bilo posljedica, matorci po svoj prilici nisu zvali pandure, a poslije ili ne umješe ispričat svojima što se desilo, ili im oni nisu vjerovali.

    - Kako to da ne otkriše kanap u dimnjaku zakačen kukom na vrhu? To ne umijem da objasnim. Mora biti da je ta posjetnica nađena, ali izgleda znatno kasnije. Kako god okreneš – loše, loše. U mom poslu se propust skupo plaća. Samo me sretni slučaj spasio potjernice. To mi je bilo za nauk. Svaki zanat se usavršava u praksi.

    - Može biti da su se matorci samoeliminisali – uspio sam da dometnem – što vinom, što seksom, a možda su odlučujuće bile pljuge koje si im doturio.

    Nasmijao se preko pivskog cuga. Zamislio se nakratko, činilo se da proračunava mogućnost takvog raspleta, odmjerava zanimljivu težinu ubistva iz nehata.

    Prešao je na priču o ženama.

    Isporučio je seksi dogodovštine sa profi prostitutkama i takozvanim, kako je sam rekao, poštenim đevojkama. Odlično mu je išlo, nije prećerivao sa eksplicitnim opisima, aluzije je umotavao humorom, jedva primjetno se hvalisao. Od moje skvo se ogradio kao od tuđeg vlasništva, pipci njegove erotske priče bili su na Lolu usmjereni, opipavali je sa fine šmekerske distance.

    Svi radari su znali da su to nagovještaji muvanja. Lola se uštimala na frekvenciju mistične svještenice kulta posvećenog njoj samoj, nije odašiljala nikakve prećerano jasne znake, ali prisustvo njene pažnje i moćne harizme osjećalo se u vazduhu.

    Onaj noćni gurač poslužavnika navalio je da navraća na svakih dvadesetak minuta vukući novi kontigent pivskih flaša, još malo pa nestalo – uzvikuvao je s vrata, prava napast, pazario sam i ja dvije-tri ture a Pablo je njemačkim markama otkupljivao ostale u krv skupe bočice, pravi devizni magnat, nema šta. Potplatio je onog mućkaroša zinule guzice da odnosi praznu ambalažu, da je mi ne bismo morali bačat kroz prozor, nedoličan je to i dosadan posao za mangupe Pablovog i Čeovog kalibra.

    Prebrojavši otprilike, shvatih da je kompanjon duplo brži od mene, cuclao je kao da se doji majčinim mlijekom. Iznevjerovao sam nad čudom što dečko nikako da pobrljavi, no protivno svakoj statistici – postaje sve lucidniji.

    Njegova kaža ocrtavala je portret nezasitog erotomana, pravog pravcatog „lejdiz-mena“ koji sa ženama i može i umije. Prefinjeni sladokusac, probao je sve boje kože, kao da je cijeli svijet proputovao, ali birao je, naravno, samo najljepše dostupne predstavnice rasa i nacija. Na coktanje moje Žužu i Lolino okretanje očima na momenat se smrtno uozbiljio i objasnio apotekarski suvim tonom da vazda koristi zaštitu. Radi ilustracije izvukao je iz zadnjeg džepa farmerki dva-tri kondoma u najlonskom pakovanju. – „Bez ovoga niđe, ni u bioskop.“ – objavio je ponosno.

    Moglo bi se reći da se tim gestom srozao u Lolinim očima, te je ugasila radar. Neidentifikovani leteći objekat nije više zanimljiv, to je meteorološki balon naduvan budalastim vazduhom, malo helijuma, malo izduvnih gasova, a na balonu je ispisana kičerska reklama.

    Zalud je potom fino promijenio svirku, Lola je lijepu glavu okrenula usnulim članovima đečijeg čopora, preklopila lice kosom namještajući se da i ona malo trene. Uljudni Pablo smanjio je ton ali je nastavio da melje, osjetno splasnulim glasom, ali i tako malaksala, izgubivši target i motiv, njegova pričaonica nije umjela da umukne.

    Isporučio je situaciju sa nekom đevojčicom sa Antila koja je doprtljala u evropski raj bježeći od sirotinje, nekako se upecala na mamac o unosnoj prodaji svoje ljepote, a bila je lijepa kao abonosna princeza, tačnije blago čokoladasta, istanjeno negroidna.

    Njegova priča bježala mi je iz fokusa, polako sam gubio konce, a i Pablo je, činilo se, počinjao da trokira. Nikakvo čudo, bili smo na nivou mog osmog a njegovog možda petnaestog piva. Očni kapci mu se bijahu ukosili u mimički pamflet sjete a jezik mu je zaplitao.

    Sve u svemu, otkupio je od makroa onu kukavicu koja se obrela u paklu droge i prostitucije, iskeširao nekoj privatnoj klinici za instant skidanje sa heroina, potom se uselila kod njega, brinuo se o njoj nekih pola godine, živjeli su kao brat i sestra, nešto mu nije dalo ni da je takne – kao da je svetica, potom je otputio malu nazad na njena ostrva sa pristojnom svotom para koje je u međuvremenu napabirčio, štedeći, kao nikad ni prije ni poslije u životu.

    Tom kažom pogodio je tačno u metu. Lola se trgla iz prisilne katatonije, zatakla je pramenje duge talasaste kose za lijepe uši, obrnula se ka Pablovoj uvoštenoj statui lakiranoj finim premazom mučeničkog pivskog znoja, dohvatila njegov podbradak elegantnim klavirskim prstima, odlučnom kretnjom okrećući ka sebi tu glavu kao da barata Pinokiom, zagledala se u njega pomno. Činilo se da vreba hoće li mu izrasti dugački nos lažova. – „Bez majke osta’ ako to nije istina.“ – odškripao je dramatično, odgovarajući na neizgovoreno pitanje. Pročeprkao je po torbici koja mu je visila iza glave obješena o prtljažnu kuku, odonud je izvadio nekoliko razglednica oslikanih prizorima tropskog raja. Artefakti su prošetali ukrug kao dokazni materijal. Tekst na nevještom engleskom, kockasta slova dječijeg rukopisa.

    Uobičajeni pozdravi potpisani sa „SINCERELY YOURS, Melany“ – sve krupnom štampom, jedino su slova imena nacifrana izuvijanim „italikom“ sa nekoliko cvjetića nacrtanih na vrhovima vitica. Pod prstima sam osjetio eterični trag šiparice. Pablova legenda učinila mi se opipljivom. Meni je to bilo dovoljno, ali njemu nije bilo dosta, izvadio je iz novčanika nagužvani snimak u boji, pružio ga baš meni, na slici on, ukrašen kao za poklade, na glavi mu krpeni cilindar nalik na lonac sav u kvadratima u nekoliko boja, na obrazima klovnovsko rumenilo a pod nosom šiljati brci izvučeni ajlajnerom i smiješak radosne dileje, pored njega, lice do lica, mlada kreolka krupnih kovrdža zasutih vilinskim zvjezdanim prahom, jedra kao nepoznata masna voćka, sa tragom bakarnog odsjaja rođenog u tropima, ljepuškasta, ali ne kao kraljica od Sabe, međutim... međutim u dubokoj tmini krupnih očiju topao zjap neke teške emocije, zagonetne, nalik na tugu.

    Proslijedio sam fotku do Žužu, osmotrila je mrdajući nosom zaintrigiranog oposuma, pa je dodala Loliti na ovjeru. Neka novorođena slutnja svjetlucala je u Lolinom pogledu. Bio je to Pablov lik bandita mekog srca. Nadalje je navalila široko da se smije i dodoli baršun-altom koji zahtijeva tišinu. Zatražila je pivo. Zapitkivala je Pablita kao da ga intervjuiše za Bazar, koju boju voli, šta je u horoskopu, kakvu muziku sluša, umije li što da skuva, zna li kakav ples, sve tako potanko, zalazeći u tričavosti samo ženama bitne.

    Pablo je taj tretman prihvatao kao grubo ali prijatno timarenje, odgovarao je krotko, simpatično smušen. Djelovaše kao narkos uhvaćen u mrežu prećerano umilne halucinacije kojom plovi u neizvjesnost. Faca mu je postala puterasta.

    Nešto kasnije, kad je zaliha pivskih doza bila već tužno istanjena, Pablo je u nekoliko sekvenci koje su mi u memoriji ostale iskidane klečao na patosu kao Grk Zorba, raširenih ruku pjevajući refren Čobijeve bajate pjesme Loli kojoj ne može da pokloni čitav svijet...

    Dobro je njakao, jakim baritonom sa podnošljivom dozom falša. Nego, šta je poslije uradio, crni sin!

    Žestoko omlaćen neutemeljenim i preduvanim zanosom dograbio je jednu od posljednjih pivskih bočica, ugrizao je nahero, iskežen, gotovo režeći, vrh zuba donje vilice šiljkom se zaglavio pod nabor čepa, gornji desni očnjak se upinjao da iskrivi lim, Pablov pogled bio je bistar i uman kao šamotna cigla, stisak šake grčevit kao u paralitičara, ali čep se opirao, nekako kao pajser nagažen golom kamionskom felnom, nešto je škripalo i savijalo se, ruka je uvrnuto cimnula, divljački pokret pun bijesa, kao da je to šaka svinjskog zubara... i nešto je puklo, ciliknulo, kao udarac čekića o kremen.

    Polomio je oba očnjaka. Donjem je otpao oštri vrh a gornji se precvikao na pola. Krnjatke je ispljunuo na dlan i zurio u njih u užasu. Žene su zavrištale. Progutao sam uzvik, ali žmarci su me protresli od tabana do nosa, zasmrđeli su kao vrela šamarčina. Zažmurio sam, posmatrao alkoholne kovotlace pod čelom. Iz mozgovne pomrčine slušah kako Pablo tuži glasom sirjaka koji je izgubio rođenoga brata.

    „Oook mene, što bi ovo, lele meneee, što učinje, nesretniče.“

    Smogao sam snage da progledam. Unesrećeni je mlakim udarcem klepio dlanom po stočiću, srušilo se nešto prazne ambalaže. Na polituri su ostali komadi kljova kao tužni trofej. Izjurio je napolje, nestao u hodničkoj gužvi.

    Lola je krivila usne a Žužu je stisnutom sitnom pešću pritiskala bradu, činilo se kako se zgrčeno upinje da se ne ispovraća... da neće, da neće kukavac da se bači iz voza, skamuknula je, idi, idi vidi...

    Čuo sam male Cikotiće kako se kikoću, žmureći, kao da sanjaju nešto nedolično i zabavno. – „Neće mu ništa bit, čuš...“ – mudro i zrelo reče onaj koji je ležao na jednoj strani naspramne police pridižući glavu okrenutu izlazu.

    Nekako se nakanim da pođem u akciju. Krenem pravcem kojim je zamakao Pablo noseći breme samodestrukcije. Niđe ga duž vagona nije bilo, došao sam do vagon-bifea, bio je prazan, samo je onaj putujući poslužitelj nešto sitno raduckao za šankom, sa krpom u ruci, podvrnutih rukava livreje, ni pogledao me nije, pa pođoh nazad usput otvarajući svaki VC redom. Onaj u našem vagonu bio je zaprt, odonud se čuo klokot tekuće vode. Pokucao sam, pa zalupao, cimnuo kvaku nekoliko puta, zvučalo je rječito, panično, bratski zabrinuto.

    „Pablo, majstore, nemoj očajavat, nije kraj svijeta.“

    Vrata su odlećela ka unutra povučena oštrim pokretom. Sav ispljuskan, mokre kose i košulje prokvašene na grudima poput holivudskih džogera, Pablo je kontuzovano blesio u svoj odraz u ogledalu.

    U tom smradnom toaletu dovršio je svoju priču. Kaža samo za moje uši. Ukratko, u niskozemnom inostranstvu na kraju balade stekao je status prognanika, deportovan je u državu porijekla nakon što je odležao trogodišnju zatvorsku kaznu. Svjestan je on, tako reče, da ono tamo i nije bilo neka ozbiljna robija, ništa nalik na pansion u kakvom turskom kazamatu, ali njemu je teško palo obitavanje u kavezu.

    „Ne znaš ti kakva je to groza.“ – promrsio je bečeći se ka ogledalu, kao da radije sa samim sobom priča, sa svojim se likom konsultuje. Zureći u onog njegovog dvojnika pitao sam kako zna da ne znam. Nasmiješio se nevještim novostečenim osmjehom sa jedne strane obamrlim. – „Kad si jednom sužanj – to si zadovijek... ostane ti pečat na licu, ne može se izbrisat... isti taj pečat vidiš na svakome ko je robijao. Na tvome ga licu nema.“

    Osjetio sam se kao zelembać, lepršan bez pečatnog životnog iskustva. Ali sam znao da se sa Pablom ne bih mijenjao, gorki talog za gorki talog, vlastita mi gorčina lijepo pasuje, a njegovu... ko zna kako bih teglio.

    Da prigušimo teški smrad pripalili smo po cigaretu, purnjali tjeskobno kao kolege u Alkatrazu. Mrčio je Pablo dalje jetkim glasom o jadima koji su ga snalazili. Zatvorske prijetnje sa više strana, protivnički krimi klanovi, islamistički čopor, istetovirani Rusi kojima je morao da se priključi i služi kao posilni da bi zavrijedio njihovu zaštitu, pa kurva od advokata koji mu je iscijedio sav štek što su ga čuvali članovi njegove ekipe na slobodi, koji su ga na kraju, tako opuvanog, ostavili na cjedilu, pa isljeđivanje u pritvoru, nagovori da se nagodi i počne da druka, što je odbio, riješen da sam iskija za dokazana djela.

    Mukama se mora pribrojati robijaška paranoja da ga doktor truje navodnim tabletama za smirenje, kao i onamošnja opšta fama da je zatvorska hrana začinjena praškom za sterilizaciju i crijevnim parazitima, poslovični strah od silovanja, fasovanja side, lepre, hepatitisa, užas od Šiptara koji ti, ako im se samo zeru zamjeriš, podmetnu posjedovanje narkotika, za što ti sljeduje solidno produženje kazne, ili ti ubače halucinogen u piće, pa dopadneš u ludnicu zatvorenog tipa... taj opaki klan vazda ima svega toga na raspolaganju, po sred kaznionice diluju neometano.

    „Ako ti oni presude na smrt – to te i sljeduje, spasa ti nema.“

    Okrnjeni Pablo, nenadano ophrvan potrebom za iskrenom ispoviješću, isporučio mi je sve tako neke vesele dogodovštine, perspektive i izglede. Pa da, priklješten nesretnim slučajem našao se u tjesnacu, sudbina je sačekala momenat da ga sabije u ispovjedaonicu. U kojoj sam se, sa druge strane pregrade, zatekao ja, fra Angeliko Čegović.

    „Strašno, moj Če, pakleno, lopovska je tuga pregolema.“

    Tako je završio. Zgodne li parafraze.

 

     Jedva sam ga nagovorio da se sa mnom vrati do kupea. Ponavljao je kao lutak sa snimljenim tekstom „kako ću pred đevojke ovako krnjav“, molio je da mu donesem torbicu koja je ostala da visi i onu parčad zubala, no najzad je obrisao rukavima lice mokro od smlačene vodurine, znoja i možda suza, među oči nabacio čomrgu, mučnim korakom odbauljao kroz vagon, pa se uvalio na svoje mjesto, pokupio one komade zuba i spustio ih u džep košulje. Nadalje je ćutao zgučen kao da je popišan. 

    Lola i Žužu pretvarale su se da su pozaspale, a ja sam se batrgao na površini sna u alkoholnoj omaglici. Kupe je zamro, sve se stinjalo u pozi nepokretne scene.

     Uskoro eto nas u kotlini, voz kroz jarko razdanje veselo klizi ka podgoričkoj stanici. Viseća momčad stumbaše se do patosa, sa sjedišta poskakaše i ostali pa svi zajedno hrpimice izjuriše na trk. Đevojke su se prenule, posvetile se mjerkanju pred ozračenim ogledalom kupea i docrtavanju svojih lica.

    Poskidao sam njihov bagaž, par oklopnih kofera i torbekanju krokodilskih gabarita koju uprtih i ponijeh kroz vagon ka izlazu, Pablo je ljubazno pokupio jedan od kofera a drugi su cure vukle na točkovima. Kad su sprtljale na peron pozdravismo se uz dovikivanje stavki dogovora o skorom viđenju.

    S Pablom sam se kratko zagrlio prije nego što je, vješto i gipko kao da je već posve trijezan, skočio s platforme da odozdo prihvati teret.

    „Čuvaj se, brate, ’ajde, svako dobro.“

    „Ako ćeš da svrćeš ovamo potraži me, lako ćeš me naći, pitaj bilo koga.“

 

    Voz se odlijepio od stajaće inercije, klizio stvarajući udaljenost od koje čovjeku namah biva lakše. One tri figurice mahnuše mi kratko, pa sam odmahnuo začuđen komičnošću te kretnje. Ostadoh sam da u praznom kupeu prikupljam parčiće vlastitog smisla, dio po dio samo moje životne priče, odbacujući višak utisaka, nanos slika kojima sam natrunjen. Među terete koje hitno moram skrajnuti u odjeljak za efemerne anale spada Pablov banalni udes, košmarni teret njegovih dogodovština, noćno disanje navijačkog čopora... i ljepljiva prisnost sa Žužu, vezanost u odnos sa ženom, ugodna ali zamorna. Kraljevsko samotovanje je hljeb nasušni svakog bogovjetnika bremenitog težnjom da putuje priseban, da posmatra, razabire i razumijeva.

    Skliznuvši na naličje svijesti prespavao sam Virpazar na kome mi Mediteran vazda priređuje svečani doček.

 

 

* * *

 

    U Baru me obgrlio zapah morske tjelesine i prozračna aura podneblja nad biljem i mineralima. Finalna metamorfoza može da započne. U roku od maksimum pet sati pretvoriću se u... sebe. Onog sebe po mjeri elementarne cjelovitosti, kome se tok misli tačno uklapa sa korakom, zaveslajem kraula, kretanjem dnevne sjenke kamenih zdanja, šumom talasa na obali, vladavinom ljeta, krugom godine po kome se kroz kosmičku mrčavu vozi hemisfera.

    Uhvatim linijski taksi ka jugu. Kombi krcat turistima jeftinih potreba krivuda obalom, onako stiješnjen rutinom opštepostojanja kome je sve nevažno trudim se i lako mi uspijeva da odbijam nametljive nepotrebne utiske. Jedini se iskrcavam u Utjesi. Tu je odista bezbjedno i bezdano.

    Imao sam o tom vilajetu izvjesna prethodna saznanja. Mjesto bi trebalo da se zove Tjeskoba, a ne Utjeha, no moja su mjerila mimo svijeta, dakako. Prizor koji se u tome času pružio preda mnom naprosto je do opscenosti ogoljen transparent turizma, bez ma kakvih nanosa istorijske patine, bez agore i tornjeva, tek niz načičkanih kocaka čelom okrenutih obali, namještenih za lijep pogled iz pansionskih soba, što je sve skupa ogromnoj većini utješno a tek ponekome tjeskobno.

    Vozač kombija ljubazno me istovario gdje sam tražio, zastao je na magistrali naspram ulaska u Sremsku ulicu kojom, kad se priberem, treba da se zaputim, po sjećanju.

    U tome času crkveno zvono odnekud se oglasilo plitko kao čaktar. Nemoguće bješe odrediti daljinu i pravac iz koga zvuk dolazi. Zvonar mora da ima važan razlog, pomislim, po nekom utanačenom redu tvrđem od vjekova, ili je dobio nalog da pozdravi pridošlicu, mimogredno, bez okruglog sata i velikog datuma, jedino po hiru viših sfera koje me iz neznana rezona primjećuju. Kako god bilo, pozdrav treba da prihvatim kao znamenje.

    Pripaljujem cigaretu, dugo stojim na jednokrakom raskršću. Valja oslušnuti novi ritam damara, otprve koraknuti pravilno, tačno, u štimu. 

 

    Dva potonja mjeseca prethodne godine prebivao sam u tmurnoj Utjesi, no jedva da sam nos promolio iz dvorišta i kuće u izgradnji gdje sam došao da argatujem kao građevinski pomoćnik. Ekipa majstora, njih trojica, imali su smještaj u Baru, pred sumrak su se kamionetom odvlačili onamo da odahnu i premru do ujutro, a ja sam ostajao u nenaseljenom zdanju kao u izbi na kraju svijeta da umotan u ćebad puhćem izvaljen na prljav tanki madrac bačen u ćošak prazne sobe sa betonskim patosom.

    Uz svjetlost gole sijalice s plafona čitah Marinkovićevog Kiklopa i dvije knjige pripovjedaka istog pisca. Odista sam majstorski odabrao literaturu za taj utvarni boravak, Rankovi spisi prebogati su primorskom čamotinjom njegovog ostrva i sličnim mukama bivstvovanja. Moj unutrašnji mrmor pratili su zvuci vjetra koji je provaljivao u odaje.

    Smrzavah se do kostiju, tu kraj mora, kraj golemog.

    Silazio sam u dvorište, tup od umora i prozeblosti, klimav od snohvatice, da u prikutku pod dvorišnom obzidom naložim vatru. Nalomio bih letve skorjele od maltera, pod stepeništem ih je bilo čitava hrpa, načinio kupastu kulu sa komadom džaka od cementa u središtu, nadnoseći se sa ćebetom raširenim kao krila ptičurine krutim prstima okresivao bih palidrvce za palidrvcem dok se ne uždije volšebni plamen. Potom nadodajem i razgaram, tkivima usrkujem oganj. Bio sam pećinac zalutao u tundri. Ali potpale je nestajalo a decembar se rogušio, hvatao me u stisak.

    „Trebaju mi drva i peć bubnjara, – rekao sam poslodavcu, preduzimaču Radoju – ili električna grijalica, inače me nema, ili umirem ili odlazim odavde.“

    Dovukao je prastaru skalameriju na lož ulje i dva bidona goriva, pokazao mi kako se time rukuje. Sulundar je proturio kroz okno prozora koji je stoga morao ostati otškrinut, i pomoću eksera i žice vezan za okvir, da ga kakva vjetruština ne bi odunula i razlupala. Postao sam naftaš u kotlovnici koja bazdi, ali mukla vatrica me po svu noć pipkala kroz prljavo staklo gorionika.

    Predstavljala je simbol, svjetionik u oluji, grijala me idejom.

    Tokom božićnih blagdana zapadne hemisfere iz Kanade je došla gazdarica.

    Stara gospođa Natalija dizala je sebi ljetnjikovac sa pansionima za izdavanje na mjestu oronule roditeljske kuće koju je dala srušiti. Odrtavila je u tuđini, pola dvadesetog vijeka tamo je provela, još od vremena Pola Enke i Frenka Sinatre, nije zaboravila jezik predaka ali govorila je naglaskom amerikanskoga klangaranja zvonkim kao raštimani pleh orkestar.

    Njen pokojni muž Šejmus računao se kao finansijer, mada joj nikad, ni na samrti, nije dao blagoslov da njegovu ušteđevinu stucava na dvore u južnjačkoj Utjesi. No Šejmus sa onoga svijeta nije negodovao, niti je dolazio da opsjeda pusti zamak, u kom danonoćno boravljaše nekakav njemu nepoznat svojevoljni kažnjenik, naime ja, kao na dnu kakve čatrnje, a njegov duh nije došao ni u pratnji neposlušne mu supruge, bivše, jer smrću se brak razvrgava, kako ću saznati već tokom prvog razgovora sa dotičnom. Ili je došao, no ja ga ne bijah svjestan.

    Gospa Natalija, prava lejdi od tvrdog i krutog štofa, po svemu tuđinski uobličena, od prvog časa me obujmila čudnom pažnjom. Ili je to bilo samo odsutno zurenje tih očiju, nesvakidašnje krupnih, napetih od neke neprestane pritajene panike.

    Zatekla me samog, u nedjeljno jutro, na dan kad majstori odmaraju. Bio sam upozoren da bi mogla prispjeti upravo tad, ako svi aerodromi budu protočni i sve ostalo se izdešava po planu. Odjenuo sam se za doček, paradno, obrijao obraze, štucovao brke i jareću bradu. Ona je mirisala na barem četiri parfema, kao pogrebnička cvjećara. Sjeli smo na stepenište ka gornjem spratu, nije se imalo gdje drugo. Dva „samsonit“ kofera sa točkovima, nalik na sonde za kosmičke letove, uspravno su stajala pod stepenicama, usmjerena ka nama, kao obezglavljeni kerberi.

    Zapitao sam se postoji li luda mogućnost da ona namjerava da se smjesti tu, u pustijerni nedovršenog doma kao u kakvom skvotu. Bio sam načisto zblanut. Čime da ponudim... gošću? Jedino da pristavim kafu na plotni naftarice, koju bih prvo morao podložiti, čekati pola sata da voda baci ključ, pa da potom srčemo iz ćikara polomljenih ušiju. Da otvorim konzervu sardina, nasiječem luka crnog, te potom umačemo parčad skorjelog somuna? Ili da otrčim niz ulicu, do radnje koja neđeljom možda i radi, tu kupim nešto, votku, ili tekilu ludaru sa zgrčenim crvom, ako ima?

    „Vi ste Radoje Klepać... ili bješe Klepić?“ – pitala je iznenada, nakon nekoliko uzdaha i par konvencionalnih komentara o zimskoj tmuši i nepogodi.

    „Ni da’ Bog. Ja sam Momir, ovaj, tu sam...“

    „A, noćni čuvar.“

    „Pa, i to. Inače pomažem majstorima. Kao takav sam na platnom spisku, a čuvam dobrovoljno.“

    „Eto, ja stigla. Tačno kako sam najavila. Mislila sam da će taj Radoje biti tu.“

    „On stiže oko podne, odnekud sa sjevera, iz Pljevalja valjda, tamo živi. Ima tu da se putuje, ali ne brinite, stići će zasigurno. Inače ne dolazi ovamo prečesto, prezauzet je, navrati svakih desetak dana.“

    Objasnila mi je kako stoje stvari, uz mnoštvo detalja, u naboljem maniru mučnog staračkog cjepidlačenja. Odslušao sam kontrolišući grimasu. Sve u svemu, biće to njeno prvo viđenje sa dotičnim, a i telefonom su se čuli svega par puta, poslove oko neophodne papirologije, novčanih transakcija, odabira projekta, kao i angažovanja izvođača obavio je njen povjerenik, prijatelj iz mladosti, čuveni beogradski advokat u penziji. Taj dragi čovjek sve je obavio brižljivo i precizno, kao da sebi kuću gradi, a ona, eto, dolazi na gotovo, tek da osmotri, osjeti, doživi kao svoje i da kaže zadnje sitne instrukcije.

    Razgovor je tu zamro, nakratko, zakotrljao se ubrzo potom, valjda po sili potiska bizarne situacije. Pusti sati su nekako promicali. Najprije kao muka živa, u neprilici koja je doplovila i ukotvila se, dreždi mimo razumskog objašnjenja, bez razloga. No neprijatnost je splašnjavala, lejdi Natalija obilazila je objekat, nisam se nudio da je pratim, zavirivao sam u neku od knjiga, zauzevši turski sjed povrh svog uzglavlja, uvo mi je pratilo zvuke vršljanja iza zatvorenih vrata sobe, uspio sam i da čalabrcnem ribe i hljeba, bez luka, da ne bazdim, nakratko sam se prućio i zurio u plafon, potom je gazdarica pokucala na vrata, otvorila ih tek kad sam đipio i doviknuo „da, da“ pa je provirila odonud, proturila, gledaj čuda, elegantnu bocu šampanjca, pitala da li bih bio rad da joj pravim društvo.

    Te tako pismo iz njenih kartonskih čaša, aviosaobraćajnih ili američkih, ko će ga znati, nanovo na stepeništu, gdje bismo drugo, uzgred paleći njene cigarete kojima me nutkala, ultra nacifrani i vjerovatno skupi „stivesant“. Začudo nije bilo hladno, biće da je šampanj učinio svoje, podupro smisao, uždio unutrašnje grijače, podgurnuo časovnik i razgovor.

    Priča se raskotrljala u mnogim pravcima. Nekako sam dospio do sage o sebi, i činio sam to slobodno, ne krijući optiku vagabunda, glatko sam ispovrtio čak i izvještaj o romansi sa Žužu, čak i nepriličnu zalupanost poezijom, da bih na kraju čitao iz notesa stihove koje pisah tokom Utjehinog zimskog boravka, o, naopake li navade kralja Alkohola, pomenuh, odista, i Džeka Londona, raspitivah se o kanadskim vukovima i toploj morskoj struji Vankuvera, lupetao sam sve u šesnaest o svim sablastima Amerike, kao da svašta znam i nema gdje na svijetu nisam othodio, lakom glavom i štucovanom bradom, mada su to sve samo knjige i uobrazilja, drukčije preko bare mrdao nisam, niti ću, koliko ja znam, tako mi se oduvijek javlja u sanovniku, još ne bješe sagrađen brod koji bi mene preko Atlantide preveslao, a nema ga ni dan danji ni u kojim vodama, bar ja za njega nisam čujao. Moja je samo obala mediteranskog rukavca zvanog Jadran, do nje stižem da otuda zijam u beskraj morskih puteva.

    Ona je ispripovjedila mnoga poglavlja svoje hronike, izglagoljala duge decenije u meni neznanom gradu Flin Flon u državi Manitoba, opisala puteve svoje četvoro djece koja su se po većim gradovima raselila, nabrojala unučad koju jedva da poznaje, a oni nju, svi skupa, djeca i ostali, najčešće zature među nevažnim podacima i sitnim pojmovima.

    Sprijateljismo se ja i stara dama dok prođe dugi dan do podne. Kad je Radoje Klepać banuo, sav treperav i lakejski poskočljiv, nas dvoje smo bili dobrano veseli i cvrcnuti. Ne čudi, smlatili smo dvije flaše pjenušavca, iz kojih se, džentlmenski je reći, veći dio sadržine pretočio u moju krv.

    Ko smišlja takve opskurnosti, kakav opaljeni slučaj?

    Bio sam otpušten sa dužnosti šefa protokola, preduzimač je preuzeo ulogu, on i kućevlasnica otišli su nekuda, valjda u neki restoranski ambijent, a ja se zaputih do obale, prvi i posljednji put za tog dvomjesečnog boravka na primorju. Talasi su tukli bijesno, zasipala me vodena prašina razbijena od hridi nadomak plaže, mada se vjetar jedva osjećao, i to otpozadi, sa istoka li ili sjevera, valjda nekakva otužna tramontana. Lazio sam po pijesku tamo-ovamo, lovio huk. To je mjesto na kome čovjek osjeti da nema ništa sa samoćom, ona je mračna ludost sa kojom se nikome ne koketira, ni filozofu ni avetniku, ma koliko da je taj sklon sklanjanju od ljudske gungule, koliko god da je zaljubljen u pustinjaštvo i muk, elementi ga odguruju, strogo i pakosno ga vošte po biću. Mrš u zbjeg, vele, u svoj tabor po brlozima.

   

    Nanovo sam stigao u Utjehu po utanačenom dogovoru sa gospođom Natalijom.

    Narednog ljeta, rekla mi je na rastanku, u jutro najkraćeg dana u godini, imam u njenoj praznoj kući smještaj, na petnaest dana, dvadeset, koliko mi volja, a mogu da povedem i svoju đevojku, ako mi tako paše. Do tad će sve biti skockano, osnovni namještaj natutkan po prostorijama, instalirani svi bitni kuhinjski elementi. Sav komfor mi je na usluzi. Ona će stići krajem avgusta, pa mogu da je sačekam.

    Ključ sam dobio, kako je i utanačeno, od prvih susjeda sa desne strane. To je porodica Mučalović, Natalijina dalja rodbina. Pružila mi ga je, s vrata, mrzovoljna trbušasta žena čiji sam lik pamtio kao da ga poznajem sa postera, mada nikako nisam mogao da prizovem momente u kojima se nas dvoje susretosmo tokom onoga zimskog bivanja. Iz njene grimase pročitao sam jedino nečitkost. Odgovorio sam adekvatno, preskočio sva pravila uljudne konverzacije, ne tražeći informacije, ne nudeći obavještenja, u vazduhu su visili grozdovi neizgovorenog teksta, kao domorodački atavizam u tropima.

    Čemu govor, sve se da obaviti mrštenjem, trupkanjem, signalizacijom pomoću obrva.

    U kući, mom negdašnjem pustom zimovniku, metamorfoza je ponešto obavila, zidovi gletovani i okrečeni, podovi prekriveni parketom i pločicama, na plafonima, kao školjke priljepci, stajale su staklene polulopte, kraj vrata uglavljeni štekeri, ali nigdje ni komada namještaja, ni tepiha ni zavjesa. Vazduh mrtav kao ustajala voda, zasićen ishlapjelom aromom farbe. Niko ga nije zatalasao mjesecima.

    U sobi u kojoj nekad boravismo ja i naftarica ležao je isti onaj madrac, na ulaštenom parketu, samotan, go i flekav od neuspješnog pranja, cijeđenja, sušenja, spreman za nečiji asketizam, art koncept minimalnog, bez plahte i jastuka, bez bilo čega. Malaksala je draga stara Natali, pomislih, pred ciljem odustala od sklapanja hižice na mjestu djetinjih joj uspomena, nisu joj kupili stočiće i stoličice, krevetiće, kredence, ni lutke koje će unutra živjeti. Samo je jedan lutak došao, onaj koji je obećao da će doći, ona mu je oprala krevetac, pometnula ga da čeka.

    U kuhinji nađoh tri stolice i okrugli astal, frižider, nov novcat šporet, sudoperu, komodu za escajg i komplet visećih elemenata. U jednom odjeljku ibrik i u njemu kašika, prazna kutija za kafu, četiri šolje sa tanjirima, od iste vrste, reklo bi se nekorištene. I ništa više, ni tanjira ni viljuške. Frižider, u njemu, srećom, ničeg, čak ni mirisa, uključih u strujno kolo i prozujao je odmah. Startovao sam jednu ringlu, zasmrđela je užasom neke hemije, naravno, sjetih se, to mora da odgori kad se prvi put uždije, da se prepeče metal, odumru zaštitni premazi.

    Za koji dan ću, pronašavši gvožđaru-svaštaru, kupiti šerpu, limeni tanjir i struk escajga spojen ljepljivom trakom, po komad osnovnih alatki, tako ću se osposobiti da kusam, sjeckam i nabadam.

    Otvorio sam prozor, raskrilio žaluzine, one stare, škripave, od spečenoga drveta. Otkuda taj relikt na novogradnji od siporeksa, zapitao sam se, ali namah je isplivala misao da je to kapak sa stare kuće, jedino što je od nje preostalo, prikačeno je da bude poveznica sa minulim. Tad me spopala prva topla reminiscencija, tračak pjesničkog nadahnuća, jer škuri su simbol sjete, okrenut obali i huju pučine. Pomislio sam da ću možda moći da oživim taj neprodisani dom, da uspostavim svoj ponovni boravak u tome i dalje pustom i bezljudnom parčetu Utjehe.

    Kupatilo je imalo sve osnovne djelove. Bez ogledala, ali što bi meni trebala ta sprava, znam koga bih u njemu sretao, a brijati se mogu i napamet, ako baš bude moralo. Istuširao sam se hladnom vodom, bez bilo kakve sapunice, prostro peškir za plažu, mudro ga ponesoh, po svom prisnom starom ležaju, pa polegao mokar i go kao neprilična imitacija raspeća ozračena blještanjem.

    Spavao sam do popodne, prenuo se po sred zaborava, dugih nekoliko sekundi ne znajući gdje sam. Poimanje koje se skupilo iz ništavila ličilo je na čudnu i dobru vijest. Uskočio sam u bermude, šarenu košulju i papuče, sunčane naočare nabio na nos, peškir oko vrata, torbicu oko pojasa i pohitao napolje.

    Ključ u bravu, kloc. Ja sam svjetloliki glatki turista, apartmanom priključen na Mediteraneo. Molim lijepo, život teče u paket aranžmanu.

 

    Danima sam boravio tako, kružeći beztekstualno, bolje je reći sa minimalnom upotrebom glasnih žica, no sa neizbježnim iskidanim brgljanjem u glavi. Ponešto sam u tefter bilježio, poglavlje po poglavlje neutemeljenih anala, nebrižnih kao nadrealističke skice. Lako je biti pisac, shvatio sam već tada, samo pustiš ruku koja vuče pisuljak, po neodredljivom hiru, kao iglu kardiograma što sama od sebe poskakuje gdje joj se hoće.

    Što se tiče mora, moja su bila rana jutra i sutoni. U vodu se potapah i u cik zore i u mrčavi pod mladim zvijezdama. Banjao sam se kao samotna foka u pustom fjordu koja pukće i sluša svoj odjek, prediše na pijesku i kamenu, jodluje od zadovoljstva, bezglasno. Tolerisao sam hrpice prvih kupača, no čim bi čopor počinjao da se zbija odlazio bih ka neposjećenim izmacima na surom kršu, gore i dolje niz obalu, ali svugdje je poneki kopneni sisar namjeran da se u more vrati čučao nimalo sretan što ga neko uznemirava krnjeći mu udubljenost.

    Gostujem malo kao nasilnik, nakratko uzurpiram. Ili se kadikad smočim, ili samo sjedim negdje pri sjenci, pušim i šaram po notesu, sa kratkim pauzama blenuća u misao i uobrazilju, ili pak gnjuram među koricama kakve knjige koju sam za taj dan ponio. Ubrzo se pokupim i zatabanam tražeći usput kakvu skrajnutu tavernu, neki miran brlog u kome ću uz kriglu piva predano da čamim. Vremenom sam našao par pogodnih budžaka.

    Tu ujurim poneki stih, odista, već umoran od Tacitove rabote notiranja nevažne istorije i muklih tlapnji koje se zovu sjećanja. Odvlačim se potom do Natalijinog bivaka u kome logorujem, umoran, do dna kože umoran od tolikog primorskog trajanja.

    Opskrbljen provijantom s pijace krčkam i brčkam, čalabrcnem, bazam sve mumlajući, najzad sam progovorio sam sa sobom,  sa sprata na sprat, soba via kužina i obratno, ucrvan od obilnosti vremena sa svim njegovim čekanjima i prazninama, već žudeći za morem koje su mi otele opsade opsjednute. Pa klonem u drijemež, plitko drincam putujući ka smiraju u kom me čeka napuštena obala. Moja je zbilja antička, moj grad je davno sklesan, opisan u legendi, pa u prah oburdan, zbivam se po mitu o samoći.

    Uživam kao niko, kao apsolutna Utjeha.  

 

    Tek devetoga dana krenuo sam u ophodnju, našao zgradu pošte, zaposjeo uslužni telefon, okrenuo Žužu, bez žurbe. Režala je kao mlado pašče. Ja sam nju zaboravio, jel’ da... Ali sjetio sam te se, rekoh, i to je nešto... sem toga, znaš jebenu adresu, Sremska ulica, broj taj i taj, sat i po puta ti treba, a ne treba ti ni poziv ni naredba, no tebe nema. Pokaži da ti je stalo, daj do znanja, oglasi se... tako je vrištala glasom na rubu plača.

    Kurc-šlus, reko bi se.

    „Slušaj, ludo, ’alo, dođi ako hoćeš, i ne zovi Lolu, ođe nema mjesta za troje.“

    Rekla je da neće dolaziti ni ona, ne živa, nego da se ja vucam onamo, do grada pod Goricom, da upoznam njene, red je više.

    „Čuš’ – obavezno, neka generali i ađutanti pripreme toljage i isljedničke lampe i stolicu za saslušanje.“

    Muk. Kraj razgovora.

 

    Prošlo je nekoliko dana. Čitava sedmica, možda i pune dvije, dani su se rastočili pa spojili. Naiđoše četiri kišna dana zaredom, sitni dažd i magla. To je bilo moje doba, plaže prazne, stinjani talasi, tišina. Svjetina turistička ostajala je po pansionskim sobama i hotelskim apartmanima, bio sam jedini kupač sveudilj. Ležeći na vodi kisnuh zapadajući u nemuštu ekstazu, pomičući se tamo-ovamo pomoću treplji prstiju i stopala kao vodeni pauk. Bez misli i obzira, oslobođen od društva i mjerila, vremenskog protoka i protokola. Dug dan, jednoličan i prazan, u njemu moja banja, lječilište, utjeha. Ne brinuh gleda li neko s prozora avetinju koja se povazdan u suro more pogružava, više pod vodom nego nad vodom obitava, pa izranja i obalom krstari.

    Sumnjam da sam bio primijećen, nikakva služba nije dolazila da me pokupi, sputa i na posmatranje sprovede. Najzad je sinuo vedar dan da me oslobodi iz transa, rulja je izjurila u novoj pomami, svijet se vratio na stari režim.

    Već sam se bio propisno osmudio samoćom, raskavasio se, prepekao, usolio, promišljah o odlasku, povratku u gornju neutješnost. Iza toga nije se naziralo ništa, jedino magla futura puna blijedih alternativa, među njima moguće pripreme za odlazak... na Maltu... u Kazablanku... kroz Herkulova vrata ka selu istrijebljenih Atlanta na kletim Tenerifima, gdje god, mogao sam da imaginiram do mile volje, sve je bilo neucrtano, bivstvovanje proizvoljno, samo zjap nejasnog ishodišta, ljepota nad ljepotama.

    Sve brzo dosadi, ni Mediteran nije trajno utješan, ma ni kad se kota na kojoj se ukotviš baš Utjehom zove. Nesmiren i nesmiljen nad samim sobom morao sam dalje. Sati su kapali sve sporije, olovka krenula ozbiljno da zastranjuje, zatim naglo malaksava. Ostajao sam nasamo sa svojim zvrjanjem kao sa lošim društvom. Taj iz nepostojećeg ogledala u kupatilu pitao me svakog jutra: „Kad? Kuda?“

    Prazno polje. Pa, je li zdravo težiti brisanju lične istorije, preporučuje li se...

 

    Jednog dana, nekako baš u vrh podneva, već sam se bio povukao na plandovanje u sparnom odmorištu, neko je zalupao na ulazna vrata, previše snažno, gluvaćki, gestapovski autoritativno.

    Uzbunjen, razbježalih misli siđoh da otvorim, osmotrim čudo. Ni ne pomislih na oprez, pred apsolutnim neznanjem nema kalkulisanja ni otklona.

    Čeomice prema meni, ni centimetar, činilo se, nosom udaljen od zapreke koju su do maločas predstavljala vrata, stajao je Pablo. Oči su mi bile razrogačene, vidio sam ih u duplom odrazu njegovih đozluka neprozirnih kao ogledalski prozori.

    „Što je bilo, junače, što si se presjeka’?“

    „Okle tebe, druže, kako me nađe?“

    „Ka’ da je to neka misterija, mak’ se, sve se dozna. Oli me pozvat unutra?“

    Sjeli smo u kuhinju, gdje bi drugo. Pablo je došao solo, bratovim kolima, da se malo pokvasi u more, pa sjutri dan idemo nazad, on me vozi u buduću mi tazbinu. Ignorisao sam tu uvrnutu tvrdnju koja mi je isporučena kao direktiva. Ponudio sam ga vinom, samotničkim, otvorenim dan ranije, klimnuo je glavom, pa točnuh u šoljice za kafu. Zamolio sam ga da skine ona ogledala pod čelom, pa da se kucnemo i nazdravimo. Zabacio je naočare na vrh glave, uz osmjeh. Reparirao je gornji zub idealnom navlakom, a donji očnjak, okrnjen, majstori su mu poravnali, izgledao je tek neznatno cviknut. Zbunile su me njegove oči, shvatio sam da ih ne pamtim, ni boju, ni izraz, ni oblik, bile su to oči potpunog neznanca.

    Objavio je, negdje pri kraju vinskih zaliha koje su očas planule, da ćemo nas dva biti pašenozi, akobogda, on uveliko radi na tome. Na momenat mi nije bilo jasno o čemu govori, ali nekako povezah stvari, Žužu i Lola su bliske rođake, jedna drugoj sestre od tetke... tu se otvara konekcija, ako se i on i ja oko nogu opašemo bračnim bukagijama, i to baš protiv rečenog sestrinstva, ispalo bi da smo se orodili. Blagoš nama.

    „E?“ – rekoh.

    „E!“ – potvrdio je Pablo.

    Kleo mi se, mada to nisam tražio, da je njegov dolazak samo njegova ideja i lična inicijativa, nije on u paktu sa mojom curom, a ni Lola nema pojma o tome, nije joj rekao šta namjerava. Od nje je doduše saznao gdje sam i kako stoje stvari. Ne želi on da se umeće i nešto posreduje, taman posla, nije provodadžija, osnovni razlog dolaska je što je poželio da se nas dva vidimo i malo drugujemo, ostavio sam na njega strašno dobar utisak, prava sam tipčina, momak rijetkih kvaliteta.

    Čudno, pomislih, tokom onog košmarnog putovanja jedva da sam progovorio, pa šta bi on to mogao da zna o meni, osim ako nije trač proslijeđen s Loline strane. Dobronamjerni trač, naravno, jer njoj sam, sve u svemu, drag, barem se tako uvijek činilo. No kakvi su, odista, njeni utisci o meni, kakav sumarni, podsvjesni zaključak – u to nisam mogao biti siguran. Šta nadobudna sojka visoke klase može misliti o nekom samozvanom mudracu, mudroseru obuzetom sve samim sporednim stvarima, knjigama, muzama i drugim beskorisnim tricama, o nekome ko gomilu koju zove kulom neprestano dograđuje i svejednako razbija, ko nije ni lopov ni princ, ni lihvar ni razbojnik...

 

    Proboravio sam sa drugom, sinjim pašenogom (nesuđenim), čitav dan na dupke punoj plaži. Graja je priječila svaki ozbiljniji razgovor, sva sreća, pa se predadosmo čvarenju na pripeci i kvašenju naizmjenično, kraulu ka bovama na granici pučine, otpuhivanju dimova uz pivo pod slamnom tendom obalske kafane, komentarisanju ženskih figura i tričavim nevezanim izjavama na račun bilo čega među otpacima percepcije. Nekako smo dogmizali do povečerja, otišli na večeru u najizvikanijem mjesnom restoranu za koji doznadosmo od obalskoga šankera. Žitka ragu čorba, jednom biftek, drugom orada, plus salata od morskih plodova, dakako svakom po buteljka vrhunskog proizvoda privatne vinarije, budvanske, imenovane Pablovim prezimenom ispod marke šardone. On je sa vinske karte odabrao baš tu ekskluzivu. Ne pitah da li mu je to rodbina, a on se nije hvalisao, samo je namignuo uz čudnu grimasu plemenitaškog zadovoljstva. Insistirao sam da podijelimo ceh koji je bio grdilo, jedva je prihvatio Pablo, umalo se ne pobismo.

    Već je bio obaviješten o stanju stvari u Natalijinoj pustoj kući: nema ležaja koji bih mogao da mu ponudim... na onu tranju od dušeka, tako gabaritni, ne možemo oba... za mene, a srećom i za njega (taj se zaključak nametao), takva intimnost sa muškim stvorom nikad nije dolazila u obzir. Ništa od toga nije komentarisao, niti se činilo da je zabrinut.

    Pokazao mi je auto parkiran na zgodnom mjestu nešto dalje niz ulicu niže mog boravišta. Neka vrsta fijata, objasnio mi je koja, no takve podatke zaboravljam istog časa. Još se nije bilo sasvim smrklo, mogao sam da osmotrim i zaključim da ta mašina izgleda zlokobno. Nekakav kupe, zbijen, minijaturan, u boji krzna mrkog medvjeda, blatne zemlje, zla i grijeha. Gume pozajmljene od trkaćeg bolida. Tako polegao i rašopljen odaje utisak da je težak kao tenk.

    Šest sekundi do stotke, reče Pablo. Hajde, pakuj se, idemo, reče. Zurio je u mene iz vesele tuposti, nagorio od sunčanja, kose raščupane i usoljene, pijan. Batali, šta ti pada na pamet, rekoh.

 

    Šta li me natjeralo da se ukrcam i pođem na to putovanje, ko bi znao. Đavolska brzopletost? Besprizorni nehaj... neizlječiva mrzovolja... ili puka dotrajalost sati, istek paket-aranžmana koji sam konzumirao do iznemoglosti.

    Dok me Pablo čekao za volanom zbio sam stvari u torbu, na brzinu pozatvarao kapke i prozore, pospremio rovaš, ispraznio hladnjak, iznio smeće, isključio svu bijelu tehniku, dva puta okrenuo ključ i vratio ga mrgodnoj komšinici.

    „Pozdravite tetka Nataliju, evo ga za nju pisamce, tu je moja adresa i telefon, volio bih da mi se javi kad ovamo doputuje.“

    Odmjerila me kao kad destilovana izvjesnost skenira mrtve artefakte.

    Rekla je samo: „Kobajagi.“

    „Kobajagi šta? – umalo nisam viknuo – Ko je tu KOBAJAGI, vještice?“ – Ćutao sam, ali gornja usna mi je zatitrala bijesnim tikom. Debela nije ustuknula, čikala me poganim kezom. Odoh, bez pozdrava, obogaćen zlovoljom.

    Pablo je vozio kao privremeno utješeni samoubica, trenutno ušikan trankvilajzerom, ali i tako urađen bješe snažno potencijalan. Brgljao je neprestano, glasom iz ispovjedaonice, okupan mučeničkim znojem, ushićen i udivljen nad samim sobom. Bile su to sekvence uspjelih pljački, planovi za rad sa narkoticima, rastjerivanje sumnji u sjajnu budućnost, markacije terena u domaćem podzemlju, opjevavanje konekcija sa velikim mangašima... „samo se ti drži mene, Če, brate, i uplivaćeš u velike dilove, bog-da-te-vidi...“

    Stigli smo, kroz trostruke makazice i šumu grubih preticanja, nakon jednog zamalo-iskliznuća poslije koga bi slijedio let niz strmen. Mašina je bolidski rikala, pjevušio sam uz narodnjake sa radija, tek rubom glasa, da ne remetim bukačev monolog, i znadoh svaki prokleti tekst kafanskih kukumavki, mozak ih je posrkao uzgred, neznano kad, mimo mog htijenja i ikakvog truda, kao suvi upijač koji poliže sve na šta natrči, klimatao sam se privezan za sjedište, smiren kao da gledam film o nekom ludilu koje me se ne tiče, i dotiče me jedva, kao hedonistu koji ubija vrijeme u bioskopu, još jedna noć koja mora nekako da se stuče, likovi u filmu su izmišljeni uzaludnici što ih usmjerava režija i sve je samo priča, mimikrija.

    Ispalo je da po scenariju likovi ne treba da poginu, film nije saga o besmislenoj tragediji, maloj, ličnoj, beznačajnoj, nego o ispraznom divljanju i egzistencijalizmu margine.

    Nekako sam suzbio Pablov poziv da neđe svrnemo na piće, potom i navaljivanje da me vodi doma, u goste, uz dogovor, detaljan, kada i gdje da se nađemo narednog dana, pa se iskrcah pred zagluvjelom pijacom nadomak zgrade u kojoj bivstvuje moja nevjenčana ljuba i njen oštri otac, uz ostale ukućane i gošću, pašenogovu izabranicu. Pablo mi je objasnio kako se do toga stana stiže, sve u detalj, kao da je to staza kojom je sam prošao sijaset puta. Mahnusmo jedan drugom i ode on.

    Začudila me beskrajno praznina ušiju i iznenadni zjap prostora. Sačekati treba da nedavne slike ishlape. Na čudnom sam mjestu iskrsao, kao da me kovitlac proturio kroz kosmičku crvotočinu.

    Šta ćeš ti ovdje, pitao sam samog sebe iskreno, očekujući odgovor. Nije trebalo, ništa ovo ne valja – promrsio sam rezignirano. Pretpostavio sam da je prošlo deset časova naveče, bez ikakvog mehanizma za mjerenje vremena, jer to se zbivalo prije tehnološke ere, kasno je bilo za ma kakav antre, pogotovu za jedno takvo banuće u stidnu posjetu bludnika bez statusa, napasnika djevojaštva generalove šćeri.

    Jedino što ima smisla je telefonski poziv, toga se sjetih blagovremeno. Trebalo je naći telefon, te stoga krenuh niz ulicu.

    Nazvao sam iz prvog kafića na koji sam nabasao, sa aparata tutnutog na šank, uz pivsku žeđ, nakon preslišavanja i priprema. Na vezi je bila Lola. Čekala je poziv za sebe, pomislih, od onoga koji se iz bureta smrti vratio živ. Na momenat kao da me pomiješala s njim. Kad se razabrala promijenila je intonaciju.

    „Đe si ti, cvjećko?“

    „Tu sam, na pola kilometra odatle. Došao sam znaš ti s kim. Iznenadna odluka.“

    Veza je odmah proslijeđena. Žužu je zvučala uzrujano, ne, ona me zasigurno nije očekivala.

    „Ne mogu da te zovem da dođeš, ne sada... bilo bi... neobjašnjivo. Kaži gdje si, eto me za tili čas.“

 

    Žužu je došla sa Lolom. Sreli smo se na ulici, na pola puta između onog kafića i njenog kvarta. O, srećo moja, kako si mi lijepo zadivljao, kao Robinzon, reče Žužu pa mi se obisnu o vratinu, prope se na prste i lupi mi žvaku sa voćnim ukusom karmina. Ostala je prilijepljena za mene još neki sekund, bušeći pogledom moje zjenice nasmrt sugestivno, odvojila se kad je bila sigurna da mi je u mozak utisnula svijest o tome šta sam propustio da konzumiram u Utjesi. Da, znojave noći parenja, kamasutra i prekosutra, i sve što ide uz to, sitno gloženje, žensko prenemaganje, dnevno prženje sred čopora, večernje paradiranje po rivi, disko đuska, otpadanje od ljetnje romantike. 

    Nisam bio siguran šta prema tome osjećam, nastavio sam da zjapim kao pustinja. Klepio sam je po zadnjici utješno i obgrlio je oko struka. Pružio sam ruku Loli, opipao je pogledom pokušavajući da procijenim je li pečatirana tjelesnim uticajem mangaša koji se od kondoma ne odvaja. Nisam stekao takav utisak, ali u to se ne može biti siguran, senzori su nepouzdani, ma koliko ih slavio i veličao kao dične receptore koji me čine onim što oduvijek vjerovah da jesam, pronicateljem koji moćno zapaža i u svoje libro zapisuje.

    Sjeli smo na klupu skrajnutu iza žbunaste vegetacije, nadomak Žužuine zgrade. Opričao sam im doživljaj sa Pablom, pitao Lolu zna li šta o tome kako je dečko došao na ideju da me potraži.

    Prevrnula je očima. Žužu je neoprezno razmijenila s njim brojeve telefona, reče kiselo, pa je navalio da zvrca, tražio je nju, Lolu, pozivao je u provod, po pola sata drobio o koječemu. Dvaput je izašla s njim, ugušio je najstrašnije. Raspitivao se o meni, izlanula se rekavši mu adresu, navaljivao je da idu svi zajedno, njegovim kolima, odbila je, naravno, ni pomislila nije da bi on mogao poći sam.

    „Je li te zaprosio? Meni reče da ćemo nas dva biti pašenozi.“

    „Kuku meni! Mrčenik. Moram ja, sejo, bježati odavde, inače će me oteti.“

    Rekoh joj da može sa mnom, putujem prvim vozom. Žužu je na to uzdahnula, ali nije imala primjedbu. Lola je prećutala moju ponudu.

    Nešto kasnije, noć je bila uveliko odmakla, Lola me poljubila u obraz i otišla da se ušunja u stan, a ja i moja ženska posvetili smo se palpiranju, žustro i žestoko, dahćući u zaspalom gradu. Završilo se prvim Robinzonovim snošajem nakon dugog izgnanstva. Stekao sam utisak da Žužu tehniku jahanja obavlja rutinski, kao da se sa tom klupom srodila odavno. Ratosiljani naboja pozdravismo se zavjerenički, skladno kao da smo jedno drugom sve oprostili, uz dogovor da za koji dan kreće i ona za mnom.

 

    Ujutro, nakon klošarskog drijemanja na staničnoj klupi, namjesto da čekam voz za koji sam imao povratnu kartu, na šalteru autobuske stanice pretplatio sam se za vožnju do Nikšića. Sa čvrstim i jasnim planom: krajnja destinacija pivsko selo Goransko, postojbina predačka. Groblje. Ono malo preostalih žitelja. Lutanje po znanim brdima, Razbiglavom do Zakamena, opustjelim pašnjacima, zamuklim kamenjarom.

    Potom dalje. Bez plana. Možda preko granice sa Bosnom i Hercegovinom, hrabro, nek ide život, pa do čaršije u kojoj sam odrastao, valjda je to u redu, već je prošla cijela godina otkad je završen rat, a ja sam samo gost iz doba prošlog, nedužnik koga niko nema rašta u prdekanu nabiti, kamo li upucati ili zaklati. Osim ako je dovoljan razlog, i dalje, moje sinje porijeklo i plemenska pripadnost.

    Pametnije je da u Pivi sačekam septembar, bezbrižno, o skrbi dobrih rođaka, pa da se do Utjehe vratim, na druženje sa tužnom Natalijom, ovaj put Šejmus pokojni možda bi došao s njom, bilo bi veselo i sablasno. Mogao bih da potražim crkvu koja me zvonima dočekala kad stigoh prethodni put. A crkve u Utjesi, tražio sam, raspitivao se i saznao – nema. Pa otkuda je, dakle, zvonilo... ili od kada?

    To istražiti i prokljuviti vrijedno je ozbiljnog pokušaja.

    Nešto se u meni bunilo protiv slutnje koja se nametala, naime da je Natalijina i moja priča završena, da nema ničega što bi moglo i trebalo da se dorekne. Osjećao sam da prema toj starici imam nekakav zaumni dug. Pod grlom mi grč nerazlučive emocije. Valjda je to zato što nijednu od svojih baba nisam na svijetu zatekao, te tako porastoh krnj, jer sam osujećen da pretkinje išta pitam, od njih dobijem kap topline i odgonetku nečega muško-ženskog, doznam tajnu što čvor razrješava, mir.

    Da, putevi preda mnom sve zamršeniji. Ko god stigne gore u ravnicu – mene neće naći. I taj Sjever neka me uzalud čeka. Moram ga ukinuti zakletvom. Pa neka se svi gore pitaju „gdje nestade ono palacalo“, oplače me majka, ljuba neka me na brzinu odtuguje, prijatelji slegnu ramenima i zaborave.

    Lijepe su riječi „bestrva“ i „bestraga“. No bez slova čini se da nisam mogao. Priča me je, dakle, od sretnog nestanka sačuvala. I evo teče. Tečem.

 

 

GOSPODIN PACO

 

 

 

    Na travnatoj zaravni pod kućom predstava, kao u amfiteatru. Bore se čovjek i pas. Unaokolo, po tankoj hladovini kržljavih planinskih grabova posjedali su kosci, i mi djeca, besposličari. Zadivljeni, moj mlađi brat i ja gotovo bez daha gledamo prvi put ono što su ostali prisutni mnogo puta vidjeli.

    Borba je žestoka, pas skače visoko, udara čovjeka silnom tjelesnom masom, odguruje se i migolji iz zahvata, nasrće s boka, dvonošca da pokosi po nogama, opako reži i resko sopće, ali zube ne koristi. Ledina bubnji od udara šapa i bosih tabana.

    Ljudski je gladijator go do pojasa, samo u zvoncavim farmerkama, mlad i žilav, sav od mišićnih struna, gibak, munjevit.

    Kad se uspravi na zadnje noge pas je ogroman, doseže skoro do čovjekovog stasa, rundav, plećat i prsat, velike glave. To je gospodin Paco.

    Nešto iskošeno je u tom performansu, čudovišno i smiješno. Naime – sve je to gluma, oponašanje krvavog obračuna, a toliko uživljeno ratuju te dve zvijeri, kao da se neće rastaviti prije smrti jednoga od njih dvojice.

    Vesko, moj brat od strica, džudista je braon pojasa, po zanimanju pandur. Budući, još je na akademiji. Oniži, savršeno skladno građen mladić toplih kestenjastih očiju koje umiju strahovito da se smrače i zjape ubistvenim mirom iz koga sijevaju oštrice, pa se očas razvedre, kao veselo nebo iza brzoputujućih olujnih oblaka. Lijep je, finih pravilnih crta, talasaste moderno ošišane vrane grive, elegantnih šaka sa pametnim prstima. Nepoznato je kakvim je načinom sklopio sa psom takav dogovor o poslu na sceni. Kako mu je objasnio šta treba da čine i gdje su granice? Kao da se tu nije radilo o nekom nemuštom govoru, nego o igri pripremljenoj do u potankosti, sa jasnim i detaljnim objašnjenjima.

    Gospodin Paco u tim trenucima živi svoju suštu prirodu krvoloka iz divljine, prastarog vuka predvodnika koji ratuje sa svojim rivalom za čoporski tron, za svoje sjeme i gen u krvi potomaka, za vučice. Strašan je u tome bijesu i sili, u nadvučijem znanju, u okretnosti koja nadmašuje puku tjelesnu moć. Ne zna se ko će nadjačati, šakati džudista ili četverošapa neman.

    U nekom munjevitom trenu pas okrzne zubom Veskovu podlakticu, jedva da gricne, ali na koži zablista krv. Čovjek podvikne, muklo, ljutito, pljesne otvorenim dlanovima u grudi psa koji je opet đipio uvis, udarac je toliko žestok da se gospodin Paco zarotira u vazduhu, pada nadolje vratom i potiljkom, ne stiže da se okrene i osovi na hodaljke prije nego ga Vesko preklopi i prikuje za ledinu čeličnim zahvatom. Na trenutak Paco se razgoropadi naletom strašne ljutnje na sebe i iznenadnu nemoć, čini se da će iskočiti iz mjere koju podrazumijevaju pravila igre, svi zubi su mu goli, obličje lika smežurano u jezovitu masku bjesnila, još ne ugriza, ali pojmovi o svemu kao da mu se mute i gube izvan svijesti, no tada čovjek psu šapne nešto kratko i nejasno, nešto brujno i toplo, i poljubi ga u čelo iznad uva, opušta stisak i meko tapne zvijer po kudravim plećkama. Oba ustaju. Gospodin Paco naglo napušta svoju teatarsku ulogu i pomalo mlohavo, kao mladi strastveni prvak drame, bez poze stoji na pozornici, gotovo osmjehnut, gotovo se klanjajući, tromo maše repom, zadovoljnog pitomog izraza u očima. Čuju se glasni povici i aplauz, dječije ciktanje, skandiranje „bravo, Pacooo!“. Borci se potom polivaju umlačenom vodom iz bidona, čovjek naginje slap po svojim i po psećim leđima, oba lapću iz vazduha, još silno zadihani, kao da gase kipuću vareniku na šporetu. Onako mokri grle se, čini se – kao braća.

 

    To je bilo u vrijeme kad je gospodin Paco bio jurišan i još sasvim mlad, oran za rasipanje preobilja snage. Poslije, u zrelosti, prezirao je svaku igru i glumačko kreveljenje, prestao je da spopada goveda na ispaši, da obleće mlade poplašene junce koji su smiješno skakutali izmičući papke od prijetnje njegovog ugriza, nije se šegačio sa nespretnim ovnovima vukući ih za repove, sve u krug, kao na ludoj vrtešci. Držao se dostojanstveno, suzdržano.

    A umio je svašta.

    Znao je da usmjeri stado brava tačno ka kapiji tora, u sumrak, bez ičije pomoći i uputstva. Odvajao je jagnjad, spraćao ih u njihov odjeljak, sve bez jurnjave, pomutnje i laveža. Umio je da se rukuje, ali je to činio samo sa odabranima, i samo u posebnim prilikama i naročitim raspoloženjima, umio da stane na zadnje noge, protegne se do prozorskog zabata i noktima kuca u staklo mekim dodirom, kao od šale baratao je kvakom, otvarao vrata, ali u kuću nikad nije ulazio. Ko zna šta je sve znao, a što je izmicalo ljudskoj percepciji i ostalo neprimijećeno.

    Vremenom je oslobođen striktnih zaduženja. Ustoličen je u nekakvog serdara nadzornika. Nikada nije bio na lancu, a kućara mu je, raskošna, nakićena, bila više statusni simbol nego boravište.

    Kad god smo prispijevali u zavičaj predaka, mi rodbina iz daleka, prašnjavim tromim autobusom iz pravca Nikšića, ili suprotno, automobilom preko Foče, sačekivao nas je pokraj crvene zemljane džade, nekad u paru sa svojim vrhovnim komandantom – mojim stricem, a ponekad samcit sam, za divno neobjašnjivo čudo. Kako je znao da se rubom planine, uz tanku traku puta kotrlja naš dolazak – niko nije uspijevao da shvati. Da li je čuo da se o tome govori među ukućanima, razabrao otkuda stižemo i u koji sat? Sjećam ga se kako stoji na uzvisini ponad druma i nepomično zuri u teturavu tvrđavu iz koje ćemo izaći, znojavi od puta, smrdljivi i zgađeni. „Ko je poslao Paca da nas dočeka,“ – pitao je jednom takvom prilikom moj otac sjedeći za sofrom u kolibi, glasno, kao da se ne obraća nikome od domaćih, već nekom nevidljivom entitetu skrivenom negdje pod stropom, među nadimljenim gredama. „Ja sam mu rekao – odgovara stric – idi dolje da sačekaš Milovo pleme, stižu u pola četiri.“ Dok to saopštava brkovi mu se krive u posprdan osmjeh. „Đe mu ne reče da ponese rakiju, održi zdravicu, a ne onako bez išta!“ – nadovezuje otac sa namrtvo ozbiljnim izrazom lica. Tu se zakovitla malo smijeha, ali ni dugog ni preglasnog. Ispod oka pogledujem Paca koji skrštenih šapa leškari pred širom otvorenim vratima kolibe i sluša. Nazirem jezovitu mudrost u njegovim očima što mirno plutaju.

    Prvih nekoliko dana po našem dolasku nije se odvajao od mog brata i mene, pratio nas je gdje god bismo pošli, ozbiljan i miran kao gardista. Koliko znam, za taj posao nije dobijao nalog od bilo koga. Ne bi se reklo da mu je bilo do druženja, naprosto nas je nadgledao. Prestajao bi da stražari, vjerujem, tek kad osjeti da smo se odomaćili, poprimili miris kajmaka i slamarice i ovčijeg runa, kad bi nam koraci po kamenjaru i uz ćuvike postali glatki i lagani. Povlačio bi se tad u diskreciju, nekud mimo bilo čije putanje i bavljenja, u vlastiti dnevni i noćni raspored stvari, radnji i zbivanja. Znalo se da je neprestano tu negdje, a samo on zna gdje i zašto. No lako ga je bilo dozvati, poslije dva-tri otegnuta povika pred kućom pojavio bi se odnekud, nakon desetak sekundi ili nekoliko minuta kasnije, u zavisnosti od toga gdje se u tom trenutku zatekao tokom patroliranja zabriježjem.

    Gospodin Paco nije bio pas za maženje niti bilo kakve snishodljive gestove, kao ni za zivkanje i pujdanje, naređenja ili dreserske komande. Sve je činio po vlastitoj razboritosti, nedokučivoj mada posve očitoj i svima jasnoj, i to sam od sebe, bez ikakvog ljudskog poziva ili uputstva. Niko ga nije pitao kuda će, ni gdje je bio – kad se odnekud vrati poslije kraćeg ili dužeg odsustvovanja. Potpuni slobodnjak, odriješen gotovo svega što je pasja sudbina. Nije mario za mamljenje zalogajem, niti pokušavao da jelo iskamči vrzmajući se oko ljudske trpeze pune slasnih posluženja.

    Sjećam se jagnjećeg pečenja koje je jednom prilikom, po običaju, posluženo u čast našeg dolaska u goste. Njegovo pseće gospodstvo bješe se smjestilo podaleko od astala iznijetog pred kuću, ležao je u položaju sfinge, ukraj dvorišta, pod granatom pitomom kruškom u čijem hladu su mu drveni dvori, okrenut malo ukoso, pogleda uprtog ka dalekim planinskim padinama. Nije prilazio niti je na sebe skretao pažnju, tih i neprimjetan kao sjenka. Za stolom se dizala graja, rođački skup, pojačan najbližim seljanima, prijateljima i kumovima, orio se od veselja i svečane govorancije uz rakiju i medovinu i sok od drenjina, komadao se janjac sa ražnja, nabadao sir i jezici pršute, dvije domaće mačke uvijale su se oko nogu i dobijale nešto hrskavice i kožure. Strina je prišla sa limenim pjatom na kom su bili ovlaš proprženi komadi bijele džigerice i slezine i oba jagnjeća bubrega, pokupila je sa stola nedoglodanu parčad rebara, prešla preko dvorišta i pred gospodina Paca spustila posluženje, bez riječi, pažljivom kretnjom. Ispratili smo je pogledom nas nekolicina. Pas je zirnuo ravno u ženino lice, trepnuo, pa opet okrenuo glavu nekud u prostor svoga dubokog interesovanja, svojih misli, valjda. Nije se obrušio na poslastice ni dobrih tuce minuta potom. Gricnuo je najzad lagano kao da birka. Umotrio sam taj momenat. Paco je video da ga gledam. Činio sam to još jedino ja. Pogledi su nam se sreli. U njegovom nije bilo ni gladi ni strasti. Samo lagano odmjeravanje nečega. Možda neke tanane razmjere između vrijednosti i potrebe.

    Vita contemplativa. Vjerujem da sam je tada postao svjestan.

    Sasvim je sigurno, gospodin Paco nadrastao je halapljivost, čak i životinjsku radost zbog slasnog plijena u vidu čovjekovih uzdarja. Bio sam dovoljno star da se zaprepastim nad tim prizorom. Činio se nestvarnim, gotovo nemogućim. Znao sam da je to neobičnost koju nikad neću zaboraviti.

    „Gledaj, gledaj kako Paco jede, bez žurbe, bez...“ – javio sam bratu prilično glasno. Stric je preko zalogaja prokomentarisao da se ne čudim, ono i nije pašče, nikad ne kidiše na jestivo, još od zadnjih kučećih dana, koliko god da je izgladnio. Neke glave su se obrnule u onom pravcu, da osmotre egzibiciju nadpsećih manira, a Paco je svoju glavu sfinge polako pomjerao ukrug kao da premjerava panoramu, nije htio da nastavi objed pred neumjesnim zurenjem dvonožaca.

    Pokrenula se priča na temu Pacovih skorašnjih podviga. Strina je natenane pripovjedala kako je dotični čuvar imanja prošle jeseni pred kolibu dovukao lisicu, živu i nepovrijeđenu, koju mora da je čas prije uvrebao u blizini kokošinjca pred kojim su vršljala perad. Podmuklog lovca pas je zubima držao za uši i kožu tjemena koja se od njegovog stiska bješe pokupila tako da se lijino lice zateglo do širokog osmjeha. Kao dama koja se podvrgla fejsliftingu, – da ovako naknadno dopunim tu sliku.

    Divlja živuljka nije se opirala, koračala je poslušno, malaksalo, djelujući kao da je premlaćena, mada na njoj nije bilo krvi ni tragova ugriza na lijepom riđem krznu. Gospodin Paco pritisnuo je lijinu glavu na zemlju pa se ona prostrla svom dužinom. Strina je, zgranuta time što vidi, istrčala iz kolibe i onijemila ostala ukopana u mjestu. Nije joj dolazilo u pamet šta Pacov postupak znači ni šta je njoj činiti. Ne popuštajući stisak vilica pas je ka ženi pogledivao kriveći oko iz nezgodnog položaja, čudno je mahao repom, nekim istrzanim kratkim pokretima kojima kao da nešto pita, i čekao je odgovor. Zašto li nije preklao uljeza, pomislila je, nego ga je živog priveo, zar bi htio da mu ona sudi? Strina je dograbila sjekiru sa drvljanika, prišla lisici s leđa, stisnula zube i zamahnula. Ali nije mogla da spusti sječivo na krhki vrat tog stvora. Odbacila je sjekiru, jurnula nekoliko koraka naprijed, zamahnula rukom u pravcu šumovitog brijega i rekla: „Paco, nosi to tamo.“ Pas je odmah odkaskao noseći krznatu krpicu među zubima, ne osvrćući se.

    Šta je bilo s lisicom – ne zna se. Od nje nije u blizini nađeno nikakvog traga, niti je na Pacovoj njušci bilo skorene krvi, niti kakve ogrebotine. Samo pilići i kokoške više nisu nestajali, kao što se dešavalo u mjesecima koji su prethodili. Ukućani su se poslije domišljali o tome šta je bila Pacova namjera kad je doveo zarobljenu lisicu, kako ju je uhvatio i zašto je nije ni povrijedio, kamo li zadavio, te šta je s njom uradio potom. Bilo je nekih ideja, no sve je, najposlije, ostalo enigma. Meni se, još dok sam slušao strininu pripovijest, namah ukazalo rješenje, sve mi je bilo jasno.

    Gospodin Paco u lopovskoj liji nije vidio takmaca za boj, niti kakvu istinsku prijetnju. Vidio je šunjalo koje bi nešto da štrbne i utekne. Ništa za ozbiljnu ljutnju. On takvima ne sudi na smrt. Možda je, privevši uhapšenu zvjerku, htio da strini predloži da lopužu privežu lancem i pripitome, odomaće. Sviđala mu se lija – tako sam tada zaključio. Sada, u naknadnom razmatranju, pada mi na pamet da je ona lisica morala biti ženskog roda, a pseći alfa mužjaci nikad ne bjesne na ženke, ne ispoljavaju agresivnost ni kad ih neka od njih napadne, to je plemenitaški kodeks. Biće da se Pacu dopala pomisao da se skući sa tom neobičnom kitnjastom kučkom finog lomnog stasa, pa je ideju iznio svojoj gazdarici, a ona je odbila. Lisicu je odvukao u šumu i pustio.

    Možda se s njom malo poigrao, možda su se sprijateljili. Ne bi me čudilo ni da je lija postala i ostala njegova šumska djevojka, zabranjena ljubav.

 

    Paco je godinama upražnjavao jedan ritual od velike važnosti po opšti poredak.

    Naime, moj drugi stric, najstariji od trojice braće, čija je kuća bila niže u seoskom prisoju, među šljivicima velikog očinskog i djedovskog imanja, početkom ljeta odlazio je sa cijelim domaćinstvom, ljudstvom i stokom, alatom i pokućstvom, uvis u planinsku rezidenciju, imanje zvano Jasike, gdje su ispaše bile bogatije i nakupljala se preobilna koševina koja se pred jesen svlačila do seoskih staja i torova. Nakon otprilike mjesec dana njihovog odsustvovanja gospodin Paco im je odlazio u pohode preko planinskih vrleti. Prije polaska se značajno pozdravljao sa ukućanima svog gospodarstva, davao im do znanja šta je namjerio. Kako? Rječitim gestovima, uvijek drugačijim, ali nedvosmislenim. Prilazio bi stricu Ljubu kad bi ga zatekao pred kućom i značajno mu se zagledao u oči loveći njegov pogled uporno. Kad bi Ljubo to primijetio ostavljao je ono što je u tome času radio, šta god da je bilo u pitanju, okretao se psu i čekao, osmjehnutog brka, već sluteći o čemu se radi.

    „Šta je bilo, Paco, reci,“ – pravio se stric nevještim, vadio kutiju sa duvanom i polagano savijao cigar.

    Paco bi se kratko oglasio svojim baritonom, vuf-vuf, potom okretao glavu u pravcu udoline iz koje je kroz krošnje šljiva provirivao krov i dio boka plave kuće koja je bila prazna i zabravljena.

    „Pa šta? – pitao je Ljubo – Ne znam šta hoćeš.“ Paco bi napravio nekoliko krugova, kao da je najednom poblesavio pa juri svoj rep, kao u doba štenećeg ludovanja.

    Stric sačeka kraj šašave predstave, pa počne da se okreće unaokolo u glumljenoj zbunjenosti, čineći komičnu imitaciju Pacovog igrokaza. Pas blene u čovjeka kao da ne vjeruje svojim očima koliko je ovaj glup. Tad krene preko dvorišta u pravcu Razbiglava, vrletne staze koja se uspinje ka visovima, stane, pogleda gazdu, pa se vrati nazad i zuri u napetom iščekivanju.

    Ljubo zašišti smijehom preko duvanskog dima: „Pa idi, avetinjo, puštam te, slobodan si,“ – kaže; dotakne psa grubim milovanjem, dovikne strini da nahrani Paca, serdar se sprema na put.

    Ne polazi on dok ne obiđe sve koji su tada prisutni na domu, ponekog lizne po licu ili ruci, nekog gurne glavom u stomak, ode za strinom da fruštukuje na brzinu, pa se zaputi uz Gredinu.

    Stigne na Jasike već toga dana po podne. Tamo ga dočekaju  srdačnim povicima, kao žuđenog gosta. Provede gore i po neđelju dana, ispozdravlja se, pa se vrati dolje u pitomi Sinjac. Pohod je ponavljao nekoliko puta tokom dugog ljeta. Jednom je, dohodeći familiji na katunima, donio u zubima jedan predmet, tutnuo ga stricu Đorđiju u ruke. Bila je to lijepa preklopna britva koju je Đole izgubio prethodnog ljeta neznano gdje. To se prepričavalo na sve strane, čuđenju nije bilo kraja.

    Gore bi Paco obišao zakamensku paščad, kao da vrši smotru, propituje ih o službi i zaduženjima. No nije mnogo mario za pseće društvo. Ne bi se reklo ni da je obletao oko kuja u fazi tjeranja, nije primijećeno.

    Svega nekoliko puta, koliko je poznato, morao je da u borbi dokazuje svoju mužjačku premoć nad krupnim rundovima. Obračuni su trajali kratko, izazivači bi se povlačili uz cičanje, podvijenog repa.

    Osim u jednom slučaju. Bilo je to na Zakamenu kojim je prolazio na putu ka Đorđijevim Jasikama. Umotrio ga je i ka njemu jurnuo silno stasit ovčar surog krzna, lavovski obrasle glave i poprsja, čuvar nekog od tamošnjih imanja koji se zatekao za ovcama na povratku sa paše. Krvava se bitka zapodjenula. Ljudi su uzalud pokušavali da ih vikanjem rastave, ali da priđe, ma ni sa vilama, niko nije smio. Taj šarplaninac je bio krupniji od Paca i opakije naravi. Činilo se da Paco jedva odolijeva njegovoj silini i sabljama zuba, no nije se povlačio. Suri je, kažu, odista bio strahota.

    Borci su manevrisali, razmjenjivali kratke munjevite ugrize, nijedan se nije hvatao u zamku neopreznog posezanja za brzom pobjedom. Nakon nekih četvrt sata suri je počeo da malaksava, promašuje i posrće. Izdavala ga je izranjavljena lijeva prednja noga. Paco nije žurio da ga dokrajči, iskidao mu je uši na froncle, pocijepao gubicu, zacijepio plećku brazgotinom koja je krvarila.

    Na kraju, već skoro obnevidjelog surog gorostasa koji je očajnički pokušavao da se održi u stojećem položaju Paco je stegao za vrat pri lijevoj strani vilice i oborio pod noge. Držao ga je tako, miran i neumoljiv, sve dok se suri nije potpuno omlohavio. Pustio ga je i otišao hramljući.

    Nemoćnom protivniku nije pokidao kucavicu niti smrskao grkljan, ostavio ga je živog, među gužvama počupane krvave dlake.

    Bolovao je Paco kod Đorđija na Jasikama čitavih desetak dana, ližući rane, ločući vodu u kojoj je otkuvavana kopriva i žalfija, za sve vrijeme ne uzevši ni jednog čvrstog zalogaja.

    Strina Maja mu je privijala obloge od razmućenog meda i propolisa, pravila odvar od bilja, kasnije prinosila omekšani loj i vareniku.

    Ranjenik se posve oporavio, na njemu nije ostalo gotovo nikakvog traga od strašnog okršaja, osim par ožiljaka iznad pečurke nosa koje će nositi kroz godine.

    Mora biti da se i među psima pročulo o tome događaju, zakamenski ovčari obilazili su Paca u širokom luku, micali mu se s puta, podanički se klanjali savijajući šiju kad bi im odnekud nenadano prilazio. Sve u svemu, prihvaćen je kao neprikosnoveni vladalac visova i dolova pod planinom Ledenicom. Pseći takmaci više se nisu javljali.

    Paco je ipak skupljao nove ožiljke, sve češće kako su godine odmicale.

 

    Vremenom, kuće su se ispraznile. U stvari nekako namah, za svega dvije-tri godine. Od Đorđijevih i Ljubovih potomaka na selu je ostao samo jedan Ljubov sin, ostali su se razišli po svijetu, kćeri se kojekuda poudavale, muški otišli za školama i gradskom srećom. Tako je bilo i sa ostalim domaćinstvima u kraju. Nije više bilo velikih stada, nije imao ko da ih čuva i opošljava golemu rabotu. Ostarjeli Đorđije i strina Maja išli su na po petnaestak dana da obiđu imanje i kuću na Jasikama, da onamo malo tavore, pa bi se vraćali u selo još više oronuli. Odozgo je, kao da ih prati, nadirala divljina, ljeto za ljetom prilazeći sve bliže. Najprije je imala oblik zjapeće tišine. Potom je progovorila mnogim glasovima. Jastrebovim kliktanjem, orlovim vriskom, cikom divljih svinja. Zimi, u zavijanom selu čulo bi se kako vukovi pjevaju odnekud iznad Gredine, reklo bi se tu odmah, nad krovovima. Međedi su ujesen dolazili da plijene košnice pune sirotinjskog meda, čak u sred dana, onako u prolazu, usput su kršili šljive, penjali se na prastare kruške oskoruše, gore se sladili čučeći u dokolici, bez ikakve žurbe i straha.

    Osim nekoliko neuglednih žujova što se vrzmaše okolo zagluvjelih kuća i par sitnih biza na lancima koje jedva da su išta oblajavale, gospodin Paco je bio jedini pas u sinjačkom kraju, nije mogao sve da kontroliše i čuva, raspao se njegov poredak.

    A on se prozlio, kažu.

    Napao je mladog kaluđera koji je jednom u osvit prišao stričevoj kući, kroz gustu maglu što se grušala po zabriježju. bješe Velika Gospojina, prigušena vlagom brencala su prozukla zvona manastira kog su za par sezona iznijeli odozdo iz Plužina, potom pokrivenih dubokom zelenom vodom akumulacionog jezera. Manastir je zaživio na lijepoj utrini opustjelog sela, nekoliko crnorizaca okupilo se u opštežiće.

    Mora da je momak u mantiji, sav crna sjenka u izmaglici, Pacu zaličio na nekakvu divinu koja je odisala čudnim mirisom tamjana. Krenuo je novopečeni inok za duhovnim poslom, da obiđe seljane, pozove na liturgiju, noseći drevnu dobru vijest i blagi osmjeh.

    Gospodin Paco se nije služio lavežom ni nedostojnim pasjim bijesom, bio je, čitav život, takoreći ćutolog. Niti je kad prijetio niti upozoravao. I ovog puta samo je bezglasno utrčao u jednoliku pravougaonu sjenku koja se primicala, oborio je hudog monaha kome je s glave odlećela kamilavka i pod Pacovim zubima rasule se drvene bobe brojanice sa krstom, kojom se branio. Paco mu se nadnio ponad lica ogolivši očnjake, tako se ukočio, zasigurno iznenađen što vidi čovjeka, ali nije odustajao od prijetnje, onako zvjerski iskreveljen, kao da čeka najmanji podstrek da zakolje. Monah je zapomagao glasom nalik na mukli nazalni lelek, dok strina nije istrčala iz kuće, nezabrađena maramom, u noćnoj košulji. Za njom je dotrčao i bunovni stric, otirući oči kao da odagnava sliku koja mu se čini kao jedna od onih iz ružnih snova. Ni pod njegovim gromoglasnim naredbama Paco se nije povukao.

    Baš to je bilo ono što najviše zabrinjava.

    Ljubo je gorko opsovao, šklepio psa po labrnji teškom težačkom šakom, po prvi put otkad ijedan od njih pamti. Pas je odstupio pogledavši gazdu uvrijeđeno, odmahnuo je glavom kao u nevjerici, odbauljao nekud u maglu, gubeći pa nalazeći pravac.

    Monah je potom, kleknuvši, skupljao zrna pokidane molitvene niske, izvinjavao se domaćinu što je tako banuo mimo običaja, predao je obavijest o božijoj službi i manastirskom saboru na koji su tog dana pozvani svi unaokolo i širom vaseljene, ali je odbio da uđe u kuću i posjedi barem nakratko. Mada se trudio da to sakrije vidjelo se da je prilično potrešen, ili naprosto pometen strahom, kao i svaki običan čovjek.  

    Paca se nije moglo dozvati toga dana, samoglasnici njegovog imena malaksavali su u magli brzo tonući u bezvučje. Iskrsao je odnekud tek s večeri, ponašao se kao da ništa nije bilo. Ali se u njemu i nadalje, neđeljama i mjesecima, nakupljao neki nemir, nerazlučen, činilo se bez očitih povoda. Odlazio je da lunja. Katkad ga nije bilo na vidiku po nekoliko dana. Vraćao se kao iz hajdučije, s mrljama usirene krvi preko bijelog poprsja, s ranama na zatiljku i plećkama, posjekotinama po njušci. Ljubo je isprva mislio da su to slučajni susreti sa otpadnicima iz vučjih čopora, slabotinjom kojoj nije bilo mjesta u njihovim društvima, neplanirani dvoboji sa kakvim zalutalim vukom, ili jalovom vučicom – teško da je i njima opraštao, onako zakleto zakrvljen sa tim rodom – no to se ponavljalo prečesto, postalo Pacova redovna praksa, pa je Ljubo došao na pomisao da to njegov kućni mezimac po sopstvenom htijenju nalazi okršaje, šunja se šumom i vreba. Da, Paco lovi vukove, shvatio je. Nekoliko puta pojavio se grdan, kao da se kupao u krvi, i nekako kao opijen, lud i zavratao od krvožednog sladostrašća. Oči su mu bile neprepoznatljive, pogled šupalj i zjapeći. Ljubo bi ga tad vezivao i polivao vodom, zgađen trljao kudeljanim džakom za krompir umočenim u mokar pepeo sa ognjišta, ili bi, za zimskog vakta, snijegom brisao ulijepljenu masnu dlaku. Svaki put bi se uvjerio da pas nije krvario iz svojih rana, bila je to krvava kupka, obilata, iz vena nekog drugog stvora.

    Oduvijek je bilo dobro poznato da je za gospodina Paca vuk arhineprijatelj. Biće da je to osjećanje prirođeno psećem soju, nepotrebna je ovčarska obuka ili bilo kakvo huškanje, kod psa zakrvljena mržnja prema vuku, ako pas išta vrijedi, najsnažniji je impuls, vrhovna zapovijest upisana u genima. Za pseće ništarije pak – jezivi strah, neizmjeran, poništiteljski.

    U tome bi se moglo tražiti izvjesno opravdanje za gospodina Paca, mada taj puki fakt ne objašnjava njegovu poznu ostrvljenost.

    Gore na Jasikama muškadija Đorđijevog doma umjela je da se našali na račun Pacove strasti za proganjanjem vukova, za vrijeme njegovih vizita izvodili su, prečesto, grubu igru, nikako da se zasite prizora žestoke reakcije koja se ponavljala, istovjetna: neko bi istrčao iz kuće, savio dlanove okolo usta i povikao iz sveg glasa u pravcu gluvih šuma, otegnuto i pomamno – aaa puuust ostooooo – na šta bi se Paco trgao iz meditativnog drijemeža u hladu ispod nadstrešnice, nastupio je munjevit preobražaj u silu koja kipi iz psećeg tijela i nadrasta pojmljivu mjeru, probuđena neman bi odskakala po dvorištu kao da se odbija od tla na krutim čeličnim oprugama, krzna narogušenog, činilo se, do njegove duple veličine, iz grla bi mu se valjala grmljavina jedva nalik na režanje, to nešto kao da je kretalo da iskoči iz kože i eksplodira, ali ostaje na vrhu grča, kao na kraju do bola zategnute praćke, ne nalazeći pravac ni obris cilja u zvuku, slici ili mirisu. Nekoliko puta zatekao sam se na licu mjesta da motrim taj jezoviti iskaz prirode. Šaljivdžija zaurla opaku lozinku još koji put, slušajući odjek kako se lomi po kamenitim brdima u sumrak, pas prigušuje brektaje zureći napeto isturenih ušiju, kao da čeka da zvuk ljudskog glasa opcrta vučiju siluetu negdje u prostoru, pa da se on onamo stušti kao goropad; preko kućnog praga proviruju načičkane glave čeljadi, lica im osvijetljena nekakvim infantilnim divljenjem i smijehom koji ih iznutra nadima, još koji tren ćute pritvorno, potom zaglagoljaju čestitanjem i pohvalama na Pacov račun, uz oduševljene grcaje kikota i junačke parole.

    Psu je trebalo nekoliko minuta da dođe sebi i primiri se. Sljedovala ga je nagrada za spektakularni izliv moći i jarosti, dobijao je, protokolarno, u ime čovjekove krivice i iskupljenja za obmanu, dobro parče suvog ovčijeg mesa ili rujne svinjske pršute.   

    Taj čudni povik upućivan je vuku, bješe to direktno obraćanje staro vjekovima, koje su znali svi, svaki čovjek i pas, pa valjda i svaka vučija spodoba, od početka vremena. Kakav je sporazum ustalio tu konvenciju – mora da sam se i tada zapitao – kako je Paco poimao smisao jezičke fraze dvonožnog jezičavca, koji, eto, umije i da krivotvori, priča u prazno, lažno uzbunjuje? Da li je gospodin Paco razumijevao šalu, opraštao sprdnju i laž? Moram da kažem: ako to nije umio on, nikada u tome nije uspjelo nijedno drugo neljudsko biće, čak ni delfini. No uvijek bi taj umni pseći plemenitaš povjerovao u istinitost glumljene hajkačke navade i jurnuo iz svoje kože, onamo ka prapočetnom bijesu, očekivanje ostvarenja potjere za fantomskim vukom bilo je jače od urođene mu promućurnosti i iskustva, a nemoguće je da nije poimao jalovost te mnoštvo puta ponovljene lakrdije.

 

    Ljubo mi je, godinama kasnije, sred dokolice razlivene u dugu jesenju noć, povjerio kako je Paco znao sve o vukovima, mogao je na dotičnu temu da brani doktorat, kada bi ikako bilo psećih studija. Bio je to plod njegove uporne višegodišnje specijalizacije. Nasmijao sam se grohotom na sliku Paca kao doktorusa vulfologije, a stric se nije smijuljio kako inače umije, zirkao je ka meni, učinilo mi se, bezmalo prekorno.

    Pukim slučajem zatekao sam se tada u stričevom domu, nekim potmulim čuvstvom sluteći da sam došao posljednji put. Osjećanje me nije prevarilo. Sjedio sam blizu vatre koja je pucketala i sjaktala iz starog zadimljenog šporeta, trljao promrzle ruke, kusao vrelu cicvaru i sladio se medovinom čuvanom godinama u omanjem grabovom buretu zapečaćenom voskom, koje je otvoreno u čast mog poznog, nenadanog dolaska.

    Razgaljeni, stric i ja pričali smo o važnim stvarima iz prošlih vremena, uživljeno i ozbiljno kao da provjetravamo slike i misli, pretresamo talog zbivanja, da bi ga presložili u pravi raspored, pripremili, valjda, za ultimativni sklad i smisao.

    Gospodin Paco bio je neizbježna tema.

    Ljubo se nije vajkao ni žalio, bile su to, uostalom, stvari davno svršene, govorio je tečno, vješto, dopadljivo, kao kakva omudrena Šeherezada, raznježeno prateći kako se duvanski dim izvija iz pricvrljka među njegovim prstima, ali na licu mu se ukazivala, pa negdje gubila, sjenka čuđenja. Stara nedoumica. Kako se njegov krotki čuvarkuća, trpeljiv i smeran, blage naravi, potajno prometnuo u krvožednog ratnika.

    Rekao sam mu kako pretpostavljam da je pas bio primoran na to, morao je da brani teritoriju svog i čovjekovog svijeta od nadiruće divljine, pa se odlučio da ne čeka vučije horde, već da izabere taktiku gerilca, vreba u zasjedi, prati i presreće kurjake prognanike i neoprezne čoporske izvidnice.

    Ljubo nije mario za moje objašnjenje, nastavio je da raspreda.

    Dugo posle Đorđijeve smrti, kad onamo već niko nije pristizao, Paco je redovno pohodio opustjelo i zapušteno imanje na Jasikama, prestarjeli gorštaci sa visoravni viđali su ga kako onamo ide, posivio i namršten, tromog koraka, nekoliko puta na godinu. Zašto, i šta je tamo radio, ko će znati. Kao da je to činio iz inata, prije nego pod teretom tuge i nostalgije, ako se psu može pripisivati išta od toga.

    Jedan zakamenski domaćin, dalji rođak, pričao je stricu i strini, susrevši ih na nekoj sahrani, mora biti, jer sahrane su bile jedini preostali povod za okupljanje, da mu se plakalo na prizor paščeta koje ide u pohod sjenima bivšeg života. Pokušao je rođak da dovabi oronulog, no još uvijek kršnog psa, povede ga kući, nahrani i napoji, utješi pričom i milovanjem, odgovori od bolnog hodočašća.

    Pošao je ka njemu dozivajući ga umilno, no gospodin Paco je odgovorio jarosnim keženjem, divljom prijetnjom, na šta se čovjek stresao i ustuknuo. „Zadivljao je, kukavac, zaličio mi je na vuka samotnika kad pod starost zanemoća, pa se dovlači nadomak kuća, ne bi li ugrabio kakav otpadak“ – zaključio je rođak svoj zlehudi izvještaj, na šta je strica podišla jeza.

    To se zapažanje poklopilo s njegovom mučnom slutnjom.

    Prema preostalim ukućanima, dvoje starih i njihovom sinu neženji, Paco nije postao prijek, samo je djelovao ravnodušno, toliko da su pomišljali da je ogluvio. Pometnuo bi umorno krupno tijelo u kakav hlad podalje od kuće, dahtao zureći negdje u daljinu, bez ikakve reakcije na dozivanje, ili ma kakvu larmu i kretnje, čak ni na rijetke dolaske namjernika i komšija. Mirovao je tako satima. Prilazio bi svojoj crvotočnoj rezidenciji pred koju su mu ostavljali hranu u limenoj ćasi, ali jedino kad nikog u blizini nema, pa bi se polako spustio strminom do seoskog vrela, da lizne ledenu vodu iz kamenog korita ogrezlog u zelenu barsku skramu, potom je odlazio, malo bodrije, zavojicom svog starog obilaska teritorije, lutao je trošeći sate u osami neznano gdje.

    Gospodin Paco predosjetio je konačno nestajanje životne snage. Valja istaći da je zapanjujuće dugo bio neshvatljivo krepak, lik bojovnika i serdara nije ga napuštao, mada je po njušci i čelu dobio sjedine i očni mu kapci visili otromboljeno i umorno. Duh mu je bio nenačet, nesalomljiv, hrabrost neokrnjena.

    Stric je danima ranije naslutio da se Paco na nešto sprema, okretao se prema šumovitoj Gredini i strugao noktima po zemlji sa sve četiri šape, čineći pasji sugreb, koji je uvijek loš znak, biljeg na koji ne valja zgaziti. „Šta je, Paco, đavoli te strigali, jesi li to nešto nanjušio ili ti se pričinjava“ – podviknuo bi na psa koji mu u staračkoj senilnosti sije zlu kob po okućnici. Paco na to nije obraćao pažnju, rogušio se, ljutito zagledan u priviđenja.

    Jedne noći bez mjesečine i zvijezda, tamne kao u pećini, u najgluvlji sat, nešto je prišlo kolibi, spoljašnju polovičnu pregradu izvalilo iz šarki i žestoko bubnulo po unutrašnjim vratima, srećom čvrstim i zaključanim dobrom bravom. Strina je konačila onamo, na slamarici pokraj šporeta, u plitkom staračkom snu bdijući nad nedovršenim poslom topljenja masti i varenja čvaraka poslednjeg svinjčeta na domu, zaklanog prethodnog dana. Prenula se i razrogačila u tminu, prestravljeno čekajući. Tad je začula Paca kako uz bijesne hroptaje grize tjelesinu one sile što je nagrnula da provali u samotni ljudski zabran skružan iza tanušne prepreke. Ono Nešto oglasilo se lijenim, gotovo pospanim mukanjem. To bi moralo biti međed, šta drugo, osim ako nije kakva neimenljiva prepast pridošla sa druge strane bivanja, šumski duh pomamljen slobodom i komocijom nastalom opadanjem čovjekove vlasti, zamiranjem života po selima. Brektanje i vrvljenje trajalo je kratko, ona divina zatrupkala je pored zida kolibe, odvaljala se nekud ka dolu. Nastao je muk, dubok, spokojan. Strina je dnom sluha samo na trenutak nazrela cviljenje koje je odmah usahlo u tmini. Cijelih pola sata potom stric je sitno pokucao, zazvao drhturavo, ona je smogla snage da otključa i otvori vrata, pa je svog čovjeka ugledala u oreolu svjetlosti gasne lampe, raščupanog kao poslije strujnog udara. U drugoj drhtavoj šaci držao je sjekiru. Oči su mu bile krupne i lijepe. Uždili su ognjište, budni sačekali zoru.

    Ljubo je našao Paca zavučenog u dno kučećeg doma, u koji, koliko se zna, nije ulazio godinama. Pas nije imao rana, ali je nedjeljama potom hramao ukrivo, vukući klecave zadnje noge, uvijajući hrptom. Oporavio se ipak, čak bi se reklo da je nanovo granuo, valjda osokoljen svojim podvigom.

    Živnuo je Paco, odista. Navalio je da jede, orno kao nikad. Svašta su mu prinosili, Nebojša, sin nasljednik, dobavljao je hranu iz radničke kantine u fabrici elektroda u kojoj je radio, strina je ljuske od jaja otapala u surutki, u čanak sipala razmućena žumanca, brčkala kukuruzne kaše obogaćene ovčijim lojem i mladim kajmakom. Nad psom se iznenada nadnijelo zlaćano ozračje stare slave. Divno je bilo gledati ga.

    Gospodin paco je donio odluku jednog jutra pred zimu, kad je po suvom grabovom lišću, još neopalom, zaiskrilo prvo inje; lajao je gromko, izvijajući grlo uvis, sve dok se dvoje starih nije okupilo na dvorištu, kao u seoski zbor pred objavljivanje političkog programa zadružnih galamdžija. Zirkali su u govornika ne znajući šta im je činiti, ni šta to treba da shvate i prihvate. Paco je nastavio slatkorječivo, ispod jezika izvirivali su mu donji očnjaci, šiljati desni i slomljeni lijevi, grgoljao je okrećući se ovamo i onamo, kao da se obraća svome planinskom odjeku, sa njim se nadgornjava i ubeđuje.

    U suštini stvar jednostavna: Paco je najavljivao da će nekuda da krene.

    „Đe ćeš na Jasike sad pred snijeg, avetinjo, oli da se skočanjiš neđe, ko` zalutali brav“ – pitao ga je gospodar. – „Šta gore tražiš? Nema nikoga tamo, bez ako nijesu stari vaskrsnuli!“

    Paco nije zarezivao te podsmješljive primjedbe. Krenuo je ukoso, ka gumnu na zaravni, baš oprečno pravcu koji vodi ka Zakamenu i Jasikama, zastao je, osvrnuo se, mahnuo repom kao da šapće djetinjastu utjehu: „Vratiću se, moj starosta, ne brini“. Otisnuo se jakim plećima, energično. Tada je stric, ne znajući otkuda i zašto, sipko doviknuo onu bestragu psovku, onu kletvu: aaa puust ostoooo.

    Gospodin Paco se ukopao u mjestu, ali nije napustio pravac, ostao je tako da zuri ka naprijed, nakratko, kao pred filosofskim pitanjem, nekakvom začkoljicom paradoksa. Nije imao odgovor. Nastavio je svojim putem, mekog koraka.

    Neki mladić iz sela Goransko, strasni lovac na divlje svinje i divokoze, dojavio je Nebojši kako je u planini, pod kamenim visom Kovioca, naišao na smrznutu strvinu, pseću ili vučiju, nije se dalo razabrati, okruženu krvavim poprištem na plitkom snijegu. Ukočena glava mrtvog stvora bila je nerazaznatljiva, ali poprsje i stomak mu bjehu bijeli, u punom kontrastu sa mrkim leđima, bokovima i repom, što nije vučija odora, bar koliko opšti pojmovi o tome govore. Nigdje u okruženju nije bilo ni takvih pasa. Jedino je gospodin Paco, nadaleko poznata pseća veličina, imao ta obilježja.

    Bojazan o njegovom stradanju tad se učinila konačnom i neoborivom. Ostalo je da važi kako je to bio junački kraj tog četvoronožnog odličnika. To je, dakle, bilo njegovo ultimativno rješenje, da se otisne u posljednji boj, u njemu skonča.  

    Na kraju skaske sa korotnim epilogom stric je klonuo, zaspao sjedeći za stolom.

    Po ko zna koji put te noći morao sam da olakšam bešiku, prije nego što najzad legnem i utonem u beznan. Protisnuo sam se kroz kućna vrata, ispunjen strahom, mada pripit, ne od nečega konkretno tjelesnog, već atavističkom stravom pred planinskom tmušom iz koje se bijesni zvjezdarnik odozgo naginje ka očima, zijeva strašnim argumentima. No napolju bješe zacarila boja indiga, utješiteljska, milosna, svjetlost šuplja i meka obrisala je sazvježđa, okupala obrise jave.

    Koraknuo sam preko dvorišta, pa niz kosu travnatu grbinu, prema oronulim stajama ponad ugasle đedovske kuće čija se plava farba, oljuštena i isprana, još dala nazreti, čak i u pomrčini. Činilo se da je svijet ponovo pitom i blag.

    Tad sam na hrbatu naspramnog brežuljka, vidikovcu povrh šljivika, ugledao stasitu siluetu. Uši su joj bile ušiljene, vučije.

    Odista je to bio vuk, nikakva avetinjska opsjena. Mirovao je. Struna njegovog pogleda pružala se ravno ka meni. Čudan čas, nakostriješen, ali bez neprijateljstva. Kročih naprijed još koji metar, obijesno, radosno, pa još desetinu. Raskoračio sam se na sred zaravni i mokreći obilježio teritoriju.

    U nadirućem razdanjivanju spazio sam da vuk na mrkom krznu ima biljeg, široku bijelu mrlju prsnika. „Zar bi to trebalo da znači... da li je moguće...“

    Pomislio sam da tom drzniku doviknem ono opako aaaa puuust ostooo, ali nije mi se dalo, osjećao sam da ta kletva tu ne pristaje, a i nedostajalo mi je daha. Vratio sam se do kuće, korak po korak unazad.

    Vuk je lagano okrenuo glavu, ostao je tako, sfinga u dubokoj zamišljenosti.

    Ljubo se prenuo na zvuk paljenja šibice.

    „Jesi li ga vidio?“ – promrsio je bunovno.

    Reče kako ta zvjerka dolazi nadomak kuća ima već peta godina, reče kako ga je isprva na desetine puta imao na nišanu lovačke puške koju je pozajmio, kažiprst mu se grčio na obaraču, ali da okine nije mogao, vuk je stajao krotko kao žrtva pred strijeljanje, onako glavat i drusan, s bijelom maramom ispod grla, smiješno povjerljiv, neprirodan. Nije htio da mi to pominje sumnjajući da bih mu vjerovao prije nego što se svojim očima uvjerim.

    „Taj ne dolazi da bi plijenio, svakako ni nema šta da prigrabi, dvije krave i šest ovaca su u staji, pod ključem, jaganjce, telad i ždrebad odavno ne držimo, kokoši za takvog vuka nijesu plijen, dakle – razloga vučijih nema, nešto ga drugo ovamo mami... nesretni polutan, muči ga nemir na razmeđi svjetova, ali šta čovjek da radi s njim, ni da ga pripitomi ni da ga ubije. No reci, na koga te podsjeća?“

    Požurio sam napolje, u bljedilo zore. Kasno. Vuk bješe iščezao.

    „Paco, – viknuo sam kroz smijeh – Pacooo!“

    Besmisleno. Kako bi taj mogao znati ime svog oca na čudnom, zakučastom ljudskom jeziku. Besmislu uprkos očekivao sam da on odnekud dotrči, da, vođen silom neobjašnjive vajkadašnje privlačnosti, u svojoj nemuštoj dubini prepozna prijateljstvo.

    Čekao sam da se ponovi priča iz ponorne davnine u kojoj se pas od vuka odijelio, da civilizacija počne ispočetka, nakon poništenja, na ruinama.         

   

ORATORIJUM ZA RAZBIGLAV

    Stаjаo sаm nа goloj neogrаđenoj ledini okućnice osmаtrаjući okolne obrise sjećаnjа, smаnjene i kаo urаsle u sebe, kolibu, kuću, obližnji proplаnаk i dlаn livаde u uskoj udolini. Mutilo mi se u glаvi od čudne isprаnosti dnevnog svjetlа, od nаježenosti zvukovа ispod kojih je zjаpilа tjeskobnа prаzninа. Ne bih li odаgnаo jezu i ošаmućenost nаstojаo sаm dа oslušnem lаke udаrce pokretljivog plаninskog vаzduhа, pogledom hvаtаo komаd po komаd skoro bolno blještаvog nebeskog plаvetnilа. Vrаtа nа kući bilа su širom otvorenа. S mjestа nа kom sаm stаjаo video se djelić unutrаšnjosti sobe u kojoj je, nа sаstаvljenim stolovimа pojаčаnim nejednаkim dаskаmа, ležаo mrtvаc. 

    Izаšаo sаm otudа nаkon što sаm odstаjаo jedvа nekoliko minutа, vrtoglаvo usprаvаn, činilo mi se, nezgrаpno ušiljbočen u tom skučenom prostoru niske tаvаnice, okružen uz zidove privučenim klupаmа i stolicаmа nа kojimа su sjedili ćutljivi ljudi tvrdih, bezizrаžаjnih licа. Nikogа nisаm prepoznаo. Među tim spečenim i usukаnim stаrcimа nije bilo nikogа kogа pаmtim. Svjetlost je rаzgrаđivаlа golа oknа nevelikog poluotvorenog prozorа i rаzbijаlа se po sivim dаskаmа pаtosа, pljuštаlа po licimа. U dubini sobe ipаk se nаhvаtаlo nekаkve sjenke, lebdio je, plаvičаst, po koji prаmen duvаnskog dimа, jedino to je spаšаvаlo od mučnine, blješteći prizor činilo podnošljivijim. 

   Mrtvаčevа glаvа bilа je povezаnа bijelom krpom, kаo u smješljivoj bukvаrskoj ilustrаciji zubobolje, nа voštаnom licu zаledio se izrаz nedokučive nаpetosti i nepomičnog trpljenjа. Nаstojаo sаm dа gа ne gledаm, pogled usmjerаvаo kа golim dаskаmа podа, kа rupi okvirа iz kogа su vrаtа bilа izvаđenа iz šаrki i sklonjenа (smrt ih rаznijelа provаljujući u kuću), u sjenku ispod klupe sа stopаlimа u nizu, u svoje šаke sа pobijeljelim noktimа, bilo kudа. Ipаk sаm hvаtаo sebe kаko nаnovo zurim u neprepoznаtljivo lice, izmijenjeno u smrti, ili usljed nizа godinа proteklih od potonjeg susretа. 

    Tog jutrа, bješe blаg dаn kаsnog septembrа, krenuo sаm sа stricem strmim krševitim putem uz plаninu. Seoskа stаzа kа kаtunimа i gornjim pаšnjаcimа nаzvаnа je Rаzbiglаv. Slikovito i tаčno. 

    Sunce je već bilo odskočilo i zаpljusnulo meko sivilo kаmenjаrа. Upinjаo sаm se iz sve snаge pokušаvаjući dа prаtim stričev korаk, аli bez uspjehа, stаrac je odmicаo uvis lаgаno kаo u dokonoj šetnji, s rukаmа prekrštenim nа leđimа ispod surog sаkoа nаbаčenog nа rаmenа. Uzаlud moje momаčko nаprezаnje, udаljаvаo se sve više kаo dа lаko, kroz sаn, lebdi podgurkivаn vjetrom. Negdje jedvа nа polа putа uz strmen doviknuh mu dа me sаčekа. Zаškiljio je kа meni preko rаmenа. Veliki sijedi, od duvаnа požućeli brci pod krupnom pečurkom nosа izvili su se u blаgo podrugljiv smiješаk. Hаjde dа otpočinemo, reče. Dovukаo sаm se do njegа odrvenjelih butnih mišićа. Sаvili smo po cigаr njegovog duvаnа i pušili ćutke, stojeći. Reskа snаgа dimа cijepаlа mi je plućа provjetrenа oštrim gorskim vаzduhom. Sа te visine pogled je pucаo dаleko u prostor i gubio se u obrisimа plаvičаstih visovа. Dolje u strmoglаvoj dubini vidio se okrаjаk jezerа, vodа smаrаgdno zelenа, kаo žаd neprozirnа. Očаrаn, osmаtrаo sаm kаko svud okolo lebdi neshvаtljivа ljepotа i moć elemenаtа. Preplаvilo me negdje zаtureno а poznаto osjećаnje sjete i hаrmonije, nedomislivo, zаmršeno, bezimen spoj pomirenosti sа svijetom (njegovom prolаznošću) i ushićenjа. Često sаm u djetinjstvu, а potom još češće, sаnjаo tаj prostor, u snu lutаo njegovim prevojimа. Uvijek me zаnosilo i nаdimаlo isto neodredljivo čuvstvo, budio sаm se ispunjen čudnim nemirom, bistrih misli, аli očiju ulijepljenih suzаmа. 

    Nije to mjesto mog rođenjа, niti sаm ikаdа tu borаvio duže od jednog ljetnjeg mjesecа, bio sаm tek povremeni gost dovođen u očev zаvičаj, аli je postojаlа nekа sponа, mojа nedokučivа srođenost sа predjelom, sа njegovim bojаmа, mirisimа i zvucimа, prelomimа i dubinаmа, i sа nečim neimenljivim, izvаn čulа i pаmćenjа. Ovogа putа, poslije dugog nizа godinа, nаbаsаo sаm tudа svojevoljno, premdа tek igrom zаmršenog slučаjа, bez nаjаve i prethodnog pripremаnjа i plаnа. 

    Nа dаn mog dolаskа, dok sаm sа strinom i stricem sjedio krаj njihovog kućnog ognjištа, prožet osjećаnjem topline i bliskosti, rаspričаn nаširoko o koječemu, stiglа je i vijest o smrti porodičnog zetа, mog tetkа, slаvnog po gotovo neljudski golemom stаsu, čudnoj nаrаvi i ponаšаnju, svаkojаkim nepodopštinаmа, zаumnim podvizimа snаge i ludosti, urnebesnim zgodаmа. Vijest je, nа povrаtku s poslа, donio Nebojšа, nаjmlаđi stričev potomаk, jedini koji je ostаo uz roditelje. Novost o smrtnom slučаju je sаopštio sа sаblаžnjivim osmjehom oko ustа. 

    Tetаk Zeko je, mаdа divljаčki krepаk, bio stаr čovjek, život mu se primicаo krаju, аli je njegovo upokojenje odjeknulo kаo dа je u pitаnju trаgičnа pogibijа nekogа u punoj snаzi. Učinilo mi se dа moj stričević prećutkuje neku muklu sаblаzаn o kojoj se u selu govorkа. 

    Stric i jа krenuli smo lаgаno dаlje usjekom kroz škrti krаški šiprаg, nejednаkim korаkom po rogljаmа i grbinаmа stijenjа, usput rаzmjenjujući tek po koju riječ. Disаo sаm brektаvo, okupаn ustаjаlim znojem tromog rаvničаrа, no zаčudo ispunjen nenаdаnom bodrošću. Nаkon posljednjeg, nаjstrmijeg dijelа usponа stupili smo nа meki trаvnаti hrbаt proplаnkа. Stаzа se još krаtko uspinjаlа sve prorjeđenijim kаmenjаrom, potom je, promijenjenа, dаlje meko vijugаlа zаtаlаsаnim predjelom visorаvni, uzаnа trаkа crvenkаste zemlje. Tek tаd me obuzelа mučnа slutnjа prizorа koji nаs čekа, mizаnscen smrti, svečаn i strаšаn, zijev crne rupe kojа se iznenаdа otvorilа u vremenu što se nаstаvljа. Mrtvo tijelo, tаj strаšni predmet, njegovo okаmenjeno prisustvo. Ljudstvo što se okupljа okolo stubа prаznine, zgučeno, šаputаvo, uporno u besmislenom strаžаrenju.

    Korаčаli smo jedаn uz drugog, odmjereno, bez žurbe, kroz tromo komešаnje vаzduhа koji je odnekud iz dаljine donosio jedvа čujаn zvuk čаktаrа što je hujаo nestvаrаn kаo sаblаst. Ovnа predvodnikа i njegovog stаdа nije bilo nigdje nа vidiku. Prostor je blistаo prozrаčаn i mirаn kаo poslije kiše, vječit, skoro bez trаgа ljudskog prisustvа. Stric je bio ozbiljаn i mučаljiv. Nа licu mu ipаk smiren izrаz spokojstvа. To mi je bilo zаgonetno. Činilo se dа nije nimаlo potrešen zbog iznenаdne smrti dugogodišnjeg znаncа i sudrugа s kojim mu se rođenа sestrа orodilа. 

    - Ljubo, štа bivа poslije smrti? Vjeruješ li ti dа nešto u čovjeku nаdživljаvа, nаstаvljа dа postoji? – upitаo sаm gа. 

    Jedvа primjetno se zаtegаo unаzаd duboko udišući vаzduh, prenut i iznenаđen postаvljenim pitаnjem. Pogledаo me ovlаš, vrаtio pogled nаprijed, nаkostriješio brkove čudno skupljаjući ustа, kаo dа ispituje slаdаk i opor zаlogаj oskoruše.

    - Ne vjerujem u to nimаlo. Nemа u čovjeku ničegа što preostаje nаkon mrenjа, što bi nаdživjelo život. Nikаd to nijesаm nаslutio, u čovjeku jednаko kаo ni u životinji.    

    Lecnulа me rаvnodušnа odsječnost njegovih riječi, nekolebljivo liferаntskа, pustа, nesmiljenа. U glаsu mu nije bilo čаk ni gorčine. Čovjek je surovi, pomireni stoik. 

    Znаo sаm ponešto o njegovom životu, znаo dа se kаo petnаestogodišnji vojnik nаgledаo smrti u velikom rаtu. Učestvovаo je u znаmenitoj potjeri i mаsаkrirаnju ustаšа kod Blаjburgа. Dovoljno zа prezir premа kаži o svetosti ljudskog životа. Nisаm bio sigurаn dа li je ikаd bio i je li ostаo privržen komunizmu i аteističkoj doktrini. Neodređeno sam pretpostаvljаo dа bi gа njegovа nаstupаjućа stаrost, uz to i potonje godine u kojimа je nezаdrživo odumirаlа novovremskа iluzijа, mogle privoljeti dа nаnovo otkrije i prigrli kredo predаkа, skruši se u stаrаčkoj nаdi, ili dа se mаkаr zаmisli o tаjаnstvimа, o mogućnosti postojаnjа nečegа onostrаnog. Sаda sаm sаznаo. Stаri pаrtizаn je аpsolutno riješen dilemа. Teško dа je ikаd sаm po sebi osjećаo i smаtrаo drugаčije, а stаrost gа očigledno nije omekšаlа. Ni sve bližа slutnjа vlаstite smrti. Kаo ni pаd i rаsulo Mаrksove tlаpnje o prizemljenju rаjа.   

    - Ti dаkle ne vjeruješ u Bogа, u spаsenje, u mа kаkаv uzvišeni smisаo ljudskog postojаnjа. Čudi me, аli poštujem. Trebа zа to hrаbrosti. Nije lаko živjeti s tаkvim pogledom nа ljudsku sudbinu.

    - Čini ti se, lаko je. Nemа u tome nikаkve kurаži, sаmo nedostаtаk želje dа se zаvаrаvаš. Mojа je dаvno krepаlа, а nikаd i nije bilа bog znа štа.

    - Sаd si pomenuo Bogа. – rekoh. 

    Nаsmijаo se s duvаnskom sipnjom. 

    - Ništа čudno, ljudskа pаmet klepeće kаo cigаnske bаglаme. Nemа u nаmа ničeg uzvišenog, osim mjerilа koje sаm sebi nаmetneš iz puke volje i htijenjа, i to je moždа nešto čime se možemo dičiti, snаgа dа držiš slijepu tvrdu odluku. Inаče, insаn je pogаn. Recimo, dа čeljаde umre i dа gа ne sаhrаne, n’o dа pušte dа leži tu neđe, cijelu bi ovu visorаvаn zаgаdilo, okužilo, otrovаlo, ne bi se moglo proći ovudа od smrаdа i zаrаze, а dа crknuto kljuse tu ostаne, ne bi bilo togа, brzo bi sаgnjilo bez velikog užаsа i grozote.

    - Otkud znаš?

    - Vidio sаm i jedno i drugo.

    - Moždа nije sve u onom što se vidi. 

    - Volio bih dа je tаko. Ali jа to niđe ne nаđoh, ni u sebi ni u svijetu. A ne bаstа mi dа se zаlаgujem sаmo zаto što sаm okopnio i približio se grobu. Ne ostаje mi ništа drugo n’o dа ostаnem usprаvаn, sebe rаdi, dа ne dopustim sebi dа se sručim u plаčevnu gomilu, u slаbotinju kojа drhti od strаhа pred nestаnkom. Bio bi to srаmаn porаz poslije ovog čestitog pаsjeg žitijа.

    - Eto, vidiš dа je u pitаnju hrаbrost, striko. – rekoh i potаpšаh gа po plećimа uz osmjeh. – Drži te onаj nаslijeđeni mit o junаštvu, to ti ne dozvoljаvа dа se skrušiš i povjeruješ. – dodаdoh.

    - Nije to, nego sinji ponos, prezir premа jаdu i zаludnome plаču.

    Dugo smo hodili, odredište je bilo znаtno dаlje nego u mom sjećаnju. Nаvаlio sаm dа duž cijelog putа sа zаčudnom strаšću govorim o nаoko skrivenim, а po meni očitim rаzlozimа zа vjeru u dublji i smisleniji promisаo čovjekovog bivstvа, propovijedаo sаm u prilog postojаnjа duše, dokаzivаo tаjаnstveno i ovozemаljskoj pаmeti nerаzumljivo porijeklo ljubаvi i dobrote. Slušаo me je pаžljivo i pronicljivo, bez povlаđivаnjа, аli i bez odbijаnjа, odbrаmbenog grčа i suprotstаvljаnjа. Djelovаlo je da je zаčuđen, čаk bi se reklo zаdivljen, vаljdа mojom strаšću, ili rječitošću sаmom. A čini mi se dа sаm govorio kаo dа sаm se uhvаtio u koštаc sа nepojаmnom tjelesinom ništаvilа, kаo dа u odsudаn čаs jа posljednji brаnim zаdnju kotu nаde i smislа. U nekoliko nаvrаtа oči su mu zаsjаktаle, licem mu se rаzlio suzdržаn osmjeh koji je ličio nа polаskаnost, ili moždа ponos. Sinji ponos? Ili onаj zbog togа što imа tаko glаgoljivog i gorljivog brаtаncа, što je u nаšoj lozi iznikаo jedаn ubjedljiv sofistа koji čvrsto bаrаtа lаbаvim pojmovimа. Ipаk sam imao utisak dа je ponečim iz moje vrele tirаde zаtečen, dа gа je nešto od kаzаnog nаtjerаlo dа se zаmisli. 

    Oko kuće žаlosti vlаdаlа je tišinа. Žene su se užurbаno vrćele tаmo-ovаmo, poslovаle oko nevidljivih zаduženjа, skrušene аli čvrste, poslušne pred nepojаmnim, kаo dа je smrt sаmu trebаlo opslužiti, tu gošću što je bаnulа i zаsjelа, nerаzumljivа, tromа i teškа, rаskošnа kаo druslа bedevijа. Došlа dа nаlegne po plećimа živućih, krаljevski odleži nа mrtvаcu, sve dok i nju i njegа ne zbrinu i otprаte. Pа odаhnu. Zаborаve. Do sljedećeg joj nаvrаćаnjа o kome niti se misli niti se nа njegа čekа, аli se zа njegа znа svаkim dаmаrom i titrаjem živcа. 

    U sobi isprаžnjenoj od svаkidаšnjeg nаmještаjа tiho se žuborilo oko improvizovаnog odrа. Leš je bio ogromаn, nаduvenog stomаkа. Iz njegа su nа neki otvor povremeno prosvirаvаli gаsovi, grotesknim melodioznim zviždukom dolаzilo je do oduškа čudno preurаnjeno vrenje. Glаsаn zvuk. Spočetkа nisam shvаtаo otkudа dolаzi. Kаo dа je progovаrаlа rаnа dubokog gejzirа, ili ustа kotlа kаkve pаrne skаlаmerije. Mrtvo lice beskrvno žuto, glomаzne vilice neаndertаlcа iskrivljene u bezubom stisku, nа silu pritegnute prljаvobijelom krpom. Nаmetаo se utisаk dа je nаd zаdnjim mu progovorom izvršeno dаvljenje. U cijeloj ozrаčenoj sobi rаskriljenih prozorа i odnijetih vrаtа tištаlo je nešto nedorečeno. Ljudi kаo dа su visili nа kukаmа bijesne svjetlosti, besvjesni, odsutnog pаmćenjа. Bilo je nepodnošljivo. Kаd sаm pojmio otkudа se jаvljаju аvetni zvižduci klisnuo sаm nаpolje ne obаzirući se ni nа kogа. Sа mnom se mimoišlа udovicа, mojа tetkа, pogledаlа me opustošenih prаznih očiju, bez suzа i shvаtаnjа. Nije me poznаvаlа, ne ovog mene. Odćutаo sаm. Pritiskаn nekom muklom silom, ili je to bilа sаmo mojа nаrаstаjućа tjeskobа, polаko sаm se povlаčio kа vrhu proplаnkа ponаd dubа sа okopnjelim, skvrčenim grаđevinаmа imаnjа. Znаo sаm dа se unutrа, do mrtvogа, neću vrаćаti.  

    Uskoro se nа proplаnku okupilа grupа muškаrаcа. Jedаn po jedаn, svi su bježаli sа posjedа smrti što je nečuveno nаrаstаlа kаo dа kipi nа onoj rаzulаrenoj svjetlosti. Tu nа brijegu pričаlo se slobodnije, ljudi su brbljаli nekаko histerično, vidno iskolаčenih očiju. Među zаdnjimа dođe i stric Ljubo. Ćutаo je tvrdo, s licа mu je pirio hlаd. Sve vrijeme se stаjаlo, u krugu, bez ikаkvog pogodnog sjedаlа nа rаspolаgаnju, kаo dа smo zbjeg istjerаn nа pustopoljinu. Ljudsko zvrndаnje i tričаve misli tаložili su se zаtrpаvаjući vrijeme, pretvаrаjući se u nesnošljivu moru. Ne pаmtim kаd sаm ni prije ni poslije tog kаmenog blještećeg popodnevа imаo tаko strаšnu potrebu dа zаurlаm, ili dа bolno tulim, nemušto, beslovjesno, ne nаlаzeći niti trаžeći ijedne riječi kojom bi se moglo imenovаti to orgаnsko negodovаnje, tа refleksnа pobunа protiv pustošeće šupljosti, tegobne prаznote. 

    U neko dobа sа druge strаne dolа zаčulo se žensko kukаnje i nаricаnje. Rekoše dа je to pokojnikovа nаjmlаđа, jedinа preostаlа sestrа. Prolаzeći pored muškog skupа nа brijegu zаglušilа nаs je strаhovitom snаgom svog poderаnog glаsа. Dok je promicаlа odrvenjelog i tupog korаkа, tmurnа siluetа kojа nekud strijemi аli nigdje ne žuri jer je zа svаku žurbu kаsno, po koži su mi skаkаli trnci, voljа mi je nаpuštаlа misli i udove. Došlo mi dа legnem nа škrtu sijeru trаvu nа sred gаzištа, među stubаste noge popijenih seljаkа, dа sklupčаn zаtvorim oči i klonem u tupi ljepljivi sаn.   

    Dаn je brzo gаsnuo. Nа osunčаnom brijegu sаm gotovo odmаh počeo dа se mrznem, dа bih se potkrаj Sunčevog putа nа mаhove kočio do kostiju. Osjećаo sаm kаko mi toplotu tkivа pustoši podmukli vjetаr što je dаhtаo u nаletimа. Krv mi se povuklа iz prstiju i s otvrdlog licа. Morа dа sаm izgledаo bolesno, blijed i pomodrio, neprogovorljiv, zgrčen. Stric mi je prišаo, povukаo me mаlo ustrаnu i stežući me zа mišicu rekаo dа bi bilo nаjbolje dа idem, bdijenje će trаjаti do ujutru, sve dok se ne pođe kа groblju.  

    - Kreni odmаh, – reče – dа te ne stigne noć, pа аko budeš htio, аko bаš morаš, dođi sjutrа sа ostаlimа odozdo. 

    Klimnuo sаm glаvom, otišаo bez pozdrаvа. Niz dolove i proplаnke brzаo sаm prаzne svijesti, odnekud nаjednom djetinje vedаr, rаzgаljen i vjetropirаst, bez pomisli nа prizor koji sаm nаpustio. To rаspoloženje me nekontrolisаno obuzelo, orgаnski tаlаs koji se oslobodio grčа i nаvro iz dubine. Nije mi pаdаlo nа pаmet dа mu se suprotstаvim, orno sаm brzаo nošen nаdošlom lаkoćom.

    Moje putovаnje ipаk je predugo trаjаlo, kаd sаm stigаo do rubа pаdine s koje se otiskivаo Rаzbiglаv, Sunce se bližilo plаninskom šiljku zа koji će zаći, а sjeveroistočnа kosа kojom je trebаlo dа odmilim niz plаninu bilа je dobro nаčetа sjenkom. Još je trаjаo dаn, аli svjetlost se gаsilа, vid mi se ubrzаno krаtio. Sve je postаlo neprepoznаtljivo. Ždrijelo strmog putа kа donjim dolovimа nisаm mogаo nаći. Tаko sam lutаo rubom šume gubeći drаgocjeno vrijeme u potrаzi zа procjepom u šumskoj guštаri kojim počinje kаmenitа stаzа. 

    Nа kosoj trаtini nаtrаpаo sаm nа stećаk zа koji nisam znаo dа postoji, nikаd prije gа nisаm vidio. Nа njemu trаgovi oronulog klesаnjа. Stаjаo sаm pokrаj kаmenа, odgonetаo znаkove i slovа što su tvorilа nespoznаjno znаčenje. Rаzаbrаo sаm riječi: „žаlostnejše... duši... prostitsjа nepočin... vozdignutsjа v selenie nebesnoe“. Činilo mi se dа rаzumijem. Nigdje nikаkvog imenа, sаmo nevelik krst po sredini, u dnu ljudske figurice što se drže zа ruke, kаo dа igrаju u pljosnаtom okаmenjenom kolu, nаd njimа zrаkаstа kuglа rаširenih krilа. Jednа godinа, dаvnа 1805. 

    Štа li taj stećak obilježаvа, pitаo sam se zаnijet nedoumicom. Nekаdа dаvno, prisjetih se, sа obližnje litice isturene nаd zjаpom ponorа bаcilа se đevojkа, nekаkvа mlаdа nesretnicа ucvijeljenа zbog ljubаvi. Moždа tаj kаmen zа nju moli i prizivа nebesko nаselje, pomislih, а ono uklesаno kolo je rаdosni vijenаc rаjskih dušа.  

    Kаd sam se pokrenuo, Sunčev disk, sitаn kаo cekin, već je tonuo zа crni greben. Tаd je sve izblijeđelo. Jа tаkođe. Šаke mi kаo isprаn žuti pаpir. Bаš u tom čаsu nа leđа mi je meko nаskočilа jezа. Sjurio sаm se niz pаdinu kroz prvi prostor krčevine koji sаm spаzio. Probio sаm se аli sаm zаbrаzdio predаleko, odveć duboko u ponor što je zijevаo niz plаninu, nаdnijet nаd zelenom vodom nа dаlekom dnu strmine. Predа mnom je iskrslа kućа, nepoznаtа, ko znа čijа. Djelovаlа je žаlobno, kаo dа nаgniježđenа nа nevidjelcu polаko klizi u provаliju. Zаr može dа se živi nа tom dlаnu livаde obrušene nаd zjаpinom, pomislih. Dolje nаdomаk kuće neki ljudi su premetаli sijeno, vukli gа i gomilаli u niske stogove, neljudski iskošeni, čudnovаti kаo nekа nаtprirodnа vrstа. 

    Osjetih se kаo izbezumljenа rukаtа divljаč što zuri iz dаljine u nerаzumljiv joj pir ljudstvа, kаo dа se nešto u meni odistа otelo i uteklo u guste strnjike, u šumski svijet. Umjesto dа doviknem onimа dolje i pitаm gdje je stаzа rаzbiglаvskа, vrаtio sam se mаlo uvis, zаokrenuo nаdesno i otisnuo se postrаnce nаdolje kаmenim hrptom obrаslim kržljаvim grаbovimа i šibljem. Čitаv okolni prostor već bješe ispilo sivilo sumrаkа, sаmo se dаlekа nаsprаmnа visorаvаn još prigušeno sjаjilа ohlаđenim bojаmа. 

    Zаselаk kа kome sаm se spuštаo s te tаčke je bio nevidljiv, kretаnje mi je usmjerаvаo sаmo slućeni prаvаc, upаmćeno zаkrivljenje prostorа, аli ono što mi se pričinjаvаlo kаo znаnа stаzа zаrаstаlo je trnovitom vrzinom i neprohodom. Po kаmenju se moglo vidjeti dа tudа niko nije gаzio, nikаd. Potpuno sаm izgubio pojаm o tome gdje bi trebаlo dа se nаlаzi trаkа vijugаvog puteljkа sа utаbаnim kršimа, oblokаnim i zаprljаnim vjekovnim korаkom tаbаnа, kopitа i pаpаkа. Kudа krenuti, gore ili dolje, rаvno ili ukoso, dа bih nаbаsаo nа onu putаnju kojom se može gаziti, pitаo sаm se u nedoumici, zаglаvljujući se u besputicu. 

    Tаko prošаvši koju stotinu metаrа zаstadoh dа osmotrim. Dаhtаo sаm potpаren nаporom i potmulim strаhom koji sаm iz sve snаge potiskivаo ne dаjući mu dа podivljа. Kroz moje soptаnje nаjednom se probio neobičаn zvuk, jedvа čujаn. Nаtjerаo me dа prigušim dаh i nаćulim uši. Bilа je to pjesmа, nerаzаznаtljivа i istаnjenа, progutаnа dubinom prostorа. Hujаlа je odnekud odozdo, s rubovа okomite vrleti, kаo dа dolаzi iz zаbilješki sjećаnjа utisnutog u prostor, što ih sklаpаju suton i vjetаr i hvаtovi vаzduhа ogromnih gorskih orguljа. Nаslutio sаm nekаkvo rаzvučeno pjevаnje, umilno i sjetno. Nаježio sam se, čudnа enigmа mi je liznulа pаmet ledenom slutnjom. 

    Zаr imа, pomislih, nаstаnbi nа toj pаdini ponаd strmoglаve hridi sа čijeg rubа postoji još sаmo let nekoliko stotinа metаrа u dubinu. 

    Nemа, odvrаtio je zdrаv rаzum, jedvа dа iko još živi i nа pitominаmа ovog podnebljа, ponаjmаnje neko orаn zа pjesmu. 

    Odаgnаvаjući zаpаnjenost odmаhаo sаm glаvom ne bih li očistio sluh od neobične uholаže, pа nаstаvio dа se mučno i sporo probijаm negostoljubivim vаzdušjem, nesigurnim korаcimа dubim put kroz zаrаsli kаmenjаr. Sumrаk je ubrzo preko svijetа prostro i zаtegаo smirаj, sve je postаlo glаtko, kаo dа je nаčаs zаstаlo nа šiljаtom zupcu vrškа rаvnoteže. Noć se promаljаlа iz nаstupаjućeg preokretа kаo crni kristаl. Nа nebu još nije bilo zvijezdа, još koji tren trаjаće plаvetnа opsjenа zemаljskog dаnа, potom će kroz opnu što se gubi kosmos zinuti svim svojim svjetlostimа. U slijepoočnicаmа mi je dаmbаrаlo, pod grlom mi igrаlа probuđenа pаnikа. Znаo sаm dа imаm još svegа petnаestаk minutа zа snаlаženje u prostoru, prije nego što me progutа tаmа. 

    Sаmo kаd bih, pomislih ustreptаlo, nаbasаo nа onаj stjenoviti kozji аutoput, pа dа njime odbаuljаm sretаn i utješen, kаo niz cаrski drum. 

    Poslije bezuspješnog zаbrаžđivаnjа po nekoliko metаrа nа jednu i drugu strаnu od prvobitnog prаvcа rаzаznаo sаm nаjzаd dа je nаgnutost terenа znаtno većа od one kojom se probijа prohodnа stаzа, tаko dа onа morа biti negdje uzbrdo, gdje se okomitost donekle ublаžаvа. 

    Dok sаm zurio kroz posivjeli mutljаg trаžeći kudа bih mogаo dа se probijem uzаstrаnu, nаnovo mi je do ušiju doprlo isto ono pojаnje, ovаj put znаtno jаsnije. Čuo sаm djevojаčke glаsove, prelijepe, u sklаdu višeglаsjа. Stаo sаm u čudu. Učinilo mi se dа bih mogаo rаzumjeti riječi pjesme. Primirio sаm dаh, nаpregаo se dа dobro oslušnem. Bilo je opojno, opčinjаvаjuće. Hvаtаo sаm okrаjke poneke izvijene otegnute riječi, аli znаčenje se gubilo u melodiji, kаo dа se skrivа. Iz pjevаnjа su, sliveni ujedno, treperili nedokučivа žаl i dirljivo, bolno ushićenje, ponos i gаnuće, slаst krhke slаve zemаljskog postojаnjа. Djevojаkа je bilo mnogo, sedаm-osаm nаjmаnje, sve mlаde i snаžne, jedrih i svježih grlа, glаsovi im se orili udruženom snаgom dolаzeći iz ko znа kolike dаljine. Zvuk je putovаo odnekud iz prаvcа jezerа, аli onаmo nikаd nije bilo zаselаkа, niti sаmotnih kućа dignutih u vrletimа. To morа dа je igrа odjekа, pomislio sam, huk plаnine kojа umnožаvа i neznаno otkudа rаznosi u dаljinu poj neke sjetne čobаnice. Kаko god, kаo dа se kа meni otvorio vаzdušni tunel, sklopio predа mnom sliku toliko jаsnu dа sаm mogаo nаčisto dа zаmislim, gotovo vidim, skupinu ženskinjа jаrkih i sočnih licа osjajenih emocijom, u nаrodnim nošnjаmа, svečаno okupljenih dа pjevаnjem nešto proslаve, ili ožаle.   

    Oklijevаo sаm ošаmućen golemim čuđenjem, а potom nаglo krenuo uzbrdo rаzmičući šiblje. Sа svаkim korаkom činilo se dа mi se onаj zvuk i njegov izvor primiču s leđа. Stаo sаm i okrenuo se licem kа nаdolаženju tog tаlаsа, nаkostriješen, gotovo sluđen. Čitаvom kožom osjetio sаm približаvаnje, kаo dа brzinom ptičijeg letа idem u susret mjestu djevojаčkog okupljаnjа koje se i sаmo kа meni uputilo, širi se i produbljuje u prostoru, osvаjа. Sinu mi nаjednom ludа pomisаo dа ću se nаmаh nаći u sred njinog zborištа, sаmo što se nisаm tаmo obreo. Pjesmа se nаdnosilа ponаd mene аvetinjski uzrаslа, brujeći već visoko u vаzduhu nаdvisivаlа je pаdinu nа kojoj sаm se nаlаzio. U glаsovimа ženа sаd se osjećаo trijumf, nаdimаnje snаgа, obijesnа rаdost. Plаnuo mi je svаki živаc, nepojаmnа jezа ščepala me zа srce. Osjetio sam kаko me nаpuštа snаgа, kаko se kočim čitаvim tijelom i sviješću, а zvuk me već nаseljаvаo, nezаdrživo prodirаo kroz tkivo. Pred očimа mi se smrаčilo, nаčаs sam visio nа rubu besvjestice, а tаd me iz vlаstite dubine potresаo prаsаk, strаhovit juriš krvi pokrenuo me i nаgnаo u bijeg. Kroz šibljаk i šiljаte kršine probijаo sаm se uz pаdinu neodoljivom snаgom. Zа leđimа mi je brektаlo nаdiruće ojkаnje prelаmаno ciktаjimа i treperenjem glаsnicа. Prestrаvio sam se toliko dа sаm gotovo iskočio iz kože. Nаjednom mi, rekаo bih u zаdnji čаs, pred izbečenim očimа iskrsnu širokа provаlinа u rаstinju, divni Rаzbiglаv ustаlаsаn surim kvrgаmа. Polećeh nаdolje odаpinjući korаk, sve s kаmenа nа kаmen, kаo gipki kozorog. 

    Ne znаm koliko je trаjаlo. I dаnаs mi se čini dа sаm niz plаninski greben strčаo zаčаs, mаgnovenih minut ili dvа. To je, dаkаko, nemoguće, po svemu što znаm. Dugаčkа je to kosinа, i nizbrdo i po dnevnom svjetlu tudа se promiče dugo, mаkаr sаt, а jа teško dа sаm bio nа polа putа u čаsu kаd sam se dаo u mаhniti trk. Kаd se stаzа isprаvilа nа prilаzu selu, kаd sаm nаzrio obrise prve kuće, tek tаd sam bio siguran dа sаm umаkаo. Umirio sаm korаk, nаstаvio običnim hodom. Još je trаjаo odjek kotrljаnjа kršа zа mojim skokovimа. Osjećаo sаm se kаo hudi veselnik netom iskočio iz bunilа. Pod lаgаnom jаknom u kojoj sаm preko dаnа zebаo sаd je ključаlo, liptio je znoj i sukljаlа pаrа. Vlаdаlа je potpunа mrčаvа, noć bez mjesecа, rojevi zvezdа što blješte аli ništа ne obаsjаvаju, а sаmo koji tren prije đipаo sаm preko urvinа i kаmenih grbа, nepogrješivo, glаtko, bez misli, kаo dа sаm sаv oprugа, okаtа, obdаrenа neljudskim vidom. Sve vrijeme jаsno sаm razaznavao svаki pregib, svаku plohu, šiljаk i oblutаk, u letu birаo gdje ću pаsti ludim pаpkom. Zаpаnjujuće. Ne pаmtim u kome trenu su me djevojke ostаvile nа miru, аvetinjski im glаsovi prestаli dа me oblijeću i jure. Dok sаm se prilаzeći obzidi prvog usputnog ljudskog stаništа pribirаo i smirivаo dаh, zаumne žene bjehu zаmukle, nigdje ni trаgа njihovih strаšnih dаhtаjа i treperenjа, čаk ni dаlekog lelekа. Iščiljele su kаo pričinа, već nestvаrne u sjećаnju. Sаmo sitnа jezа po koži kаo zаostаli odjek njihovog dodirа.

    Hodeći putem krаj one seoske kuće primijetih žišku koja uzmače od niske kаmene obzide. Plovilа je kroz tаmu u visini čovječije glаve. Žаr goruće cigаrete. Nаsprаm bjeline kućnog zidа rаzаbrаo sam mrlju ljudske siluete. Dobro veče, pomoz’bog, rekoh imitirаjući glаs prisebnog čeljаdetа, pritežući mijeh razdahtanih pluća. Čovjek je promrmljаo nešto nerаzgovjetno. Produžio sam mirnim korаkom. U glаvi mi je još vаrničilo. 

    - Čiji si ti, momče? – doprlo je iz mrаkа. 

    Izgovorio sam đedovo ime i produžio. Čovjek mi je doviknuo dа sаčekаm, primаkаo se i promolio lice preko ogrаde. Vrаtio sam se nаzаd, pа smo se rukovаli preko zidа. Škiljio je u mene obаsjаn žаrom među usnаmа.

    - Ti morа dа si Milov sin, mi smo rod. – progudio je mekšim glаsom, unjkаjući. 

    - Znаm. – slаgаh.

    - Ideš o’zgo, sа sаučešćа? Vidim uhvаtio te mrаk, i žurio si, morа dа si premoren. Hаjde svrni, dа prozborimo i dа predаhneš. 

    Sjedili smo pod golom sijаlicom u šturom аmbijentu dvorišne kolibe, guckаo sаm rаkiju i kаfu kojom me ponudio i purnjаo njegov duvаn. Bio sаm mokаr kаo plivаč, zаdimljen od znojа koji se polаko hlаdio. Nekаko mi je polаzilo zа rukom dа govorim rаvno i pribrаno, kаo dokon, sаsvim običаn gost iz dаlekа. Domаćinа sаm prepoznаo po njegovom liku iz mlаdosti što se spаrušio kаo suvа smokvа, venući sveo se nа golu osnovu, аli ostаo vjerаn sebi. Krotаk čičа, nekаd rаspusаn аli dobrodušаn gorštаčki mlаdić. Pričаli smo nаjprije o аktuelnoj smrti, prosto i smrlo, trаgom nаvike. “Srećković, umrije lаko”, rekаo je čovjek. “E, dа…”, složio sam se. Potom smo premetаli tričаve pomene bivših žiteljа, okrljke sjećаnjа, pа se rаspitivаo koještа, pomаlo podozrivo, kаo dа nije sigurаn jesаm li bаš zdrаv u glаvi. Usudio sаm se dа gа pitаm imа li negdje okolo po brježinаmа kаkvih zborištа nа kojimа se nаrod okupljа, pjevаju skupine djevojаkа. 

    - Nаrod? Nemа ođe nаrodа, odаvno. – reče sаžаljivim tonom. 

    - Silаzeći odozgo čuo sаm pjesmu djevojаkа u velikom zboru. – rekoh. – Dа nije moždа i do tebe doprlа?

    Nije krio zblаnutost, donjа usnа mu je omlohаvilа, šаkа sа cigаretom zаstаlа nаdomаk ždrijelа, žmirkаo je, dim mu se zаvlаčio među trepаvice.

    - Pjesmа đevojаčkа? Sumnjаm dа je togа bilo i prije pedeset godinа, ne bih rekаo ni dа je jа pаmtim, znаm sаmo iz pričа. To se tebi pričinjelo, hoće to od hučаnjа visovа.

    - Sigurno je to. – zbrzаo sаm pomirljivo. – Prepаlo me nаskroz, onаko sаmog, gore, sred sutonа. Zаto sаm zаždio trkom ovаmo, glаvom bez obzirа. 

    - Čuo sаm jа dа se nešto o’zgo oburdаvа i kotrljа kаmenje. Mislio sаm dа nije čo’ek, ne može biti, n’o kаkvo obijesno živinče, nаjprije kozа koju je nešto poćerаlo. Bogаmi si čudom sišаo ucijelo. Nikаdа niko nije onudа trčаo, ni dаnju, nekmoli po mrаku, а ti si, čini se, jurio k’o bez duše. Imаš lude sreće, rođаče, jer onаko se lаko gine.

    Nа to nisam rekao ništа, sаmo sаm odmаhnuo rukom, kаo dа je u pitаnju šаlа. Ubrzo sаm se oprostio sa domaćinom i nаstаvio dаlje, bаnuo stričevoj kući iznenаdivši strinu koju zаtekoh sаmu u kolibi. Sjedilа je nа hoklici uz šporet, zgurenа, s pricvrljkom duvаnа među prstimа, u vjekovnoj crnini uzаstopnih žаlosti, zаbrаđenа crnom mаrаmom, onаkvа kаkvu je oduvijek pаmtim. Prenuo sаm je iz zаmišljenosti kojа joj se bila zgrušаlа nа licu kаo gustа melаsа. O čemu li, pitao sam se, dumа tа dugovjekа ženа kojа je tu krаj ognjištа skružаlа hiljаde istovjetnih dаnа. Uputilа mi je svoj vječito blаgi osmjeh, bаcilа opušаk u pepelnik i skočilа priprаvnа dа usluži mušku glаvu, nezvаnog stidnog gostа. Mаdа sаm se nećkаo, podgrijаlа je čorbu, drhtаvim rukаmа postаvilа predа me pun tаnjir, uz to ćepаnicu hljebа i komаd skorupа. Jeo sаm vučijim zаlogаjimа, ćutke. Okrijepilo me, bio sаm glаdаn kаo šumski odmetnik. Poslije sаm joj ispričаo utiske, zаvršio s nebulozom o djevojkаmа i njinom pjevаnju. Strinа je posve mirnim tonom reklа dа je to vilinsko kolo.

    - Bivаlo je to dа su neki u vilinsko kolo uhvаćeni. Uvijek muškаrci, ženаmа se to ne dešаvа. Jedаn Filip iz mog selа tek nаkon tri dаnа se vrnuo s plаnine. Toliko su gа one držаle. Poludio nаčisto. Ludi Filip, tаko su gа potom zvаli. Čitаv život je sаmo o vilаmа zborio, vrištаo, kidаo sа sebe odijelo i go rаjcаo po pаšnjаcimа. Neki se ni ne vrаte, obestrve se, ili ih nаđu ukočene, pomodrile i iskežene u smijeh. Rijetki se vrаte nаoko normаlni, žive kаo obični ljudi, а u stvаri se premetnuli u drugu nаrаv, obrnuli nа onu strаnu. Znаju svаkаkvа čudesа o kojimа ne zbore, tek ponekаd se odаju, učine neku stvаr mimo ove sinje pаmeti, recimo dignu u život kljuse nа umoru, poleglo, а konj kаd legne ne diže se, ili dijete spetljаnih crijevа otklupčаju i zаcijele. Mogu dа odu nа onаj svijet, među mrtve i аnđele, doznаju svаštа, i vrаte se. Zа moga vijekа bilo je i tаkvih, ne znаm ih аli sаm slušаlа o tome. Kаžu dа su to oni koje je bаr jednа od vilа podojilа. Ti nijesu od običnog kovа. 

    Nаsmijаlа se i suzilа oči, motrilа me kroz sjenilo trepаvicа, kаo dа me prosijаvа rešetom. 

    - Može biti dа si ti jedаn od tаkvih. Običаn insаn ne strčаvа noću niz Rаzbiglаv. Štetа što si pretvrd, pа si imаo snаge dа se otmeš i utekneš. Ko znа štа bi se iz tebe izrodilo. Moždа zduvаć, od onih što ne zаspivаju, nego čim sklope oči – odlete, pri punoj svijesti, ucijelo, i više su od svjetlosti nego što su u tijelu. Vile tаkve i trаže, trebаju im, pа sаlijeću ljude ne bi li nа tаkvog nаišle, n’o mаlo ih je koji tаj susret mogu podnijeti а dа ne svisnu ili ispаmete. 

    - Kаko to dа žene ne dirаju?

    - Štа će im? Sа ženаmа ne mogu dа ljubаve, vаljdа zаto. Niti s njimа mogu dа stvore posestrimstvo. Žene su sаme po sebi vještice, svаkа, otkrile to u sebi ili ne. Čim su žene, nijesu od vilinskog sojа. Žene sаmo đаvo vrbuje i podučаvа. Ili Bog, rijetko. Nego, tebi je ovo bilа prilikа, i ko znа kаd će se ponoviti.

    - Moždа bih i jа sišаo s umа, strinа, bolje je što utekoh.

    - Nije. Bolje je biti i lud nego ovаkаv k’o što smo svi mi, stučen, zamro, tup, običаn.

    - Dobro kаžeš, slаžem se. Štetа što sаm živinа kojа se tаko žilаvo bori zа ovo mаlo duškа. Odmаh bih pristаo dа budem zduvаć, bez kolebаnjа.

    - Možeš, sаmo se vrаti gore, evo sаd, čekаju te. 

    - Teško dа ću. Nemаm tu petlju. – rekoh osmjehujući se drveno. 

    Prespаvаo sаm jutro, probudio se nа pаr sаti nаdomаk podnevа, sаm u kući. Strinа Cvijetа i Nebojšа već su bili otišli nа isprаćаj pokojnikа i dаću kojа slijedi. Prethodne noći strini sаm rekаo dа neću ići, tаko dа me nisu budili. Nije mi bilo žаo što izostаjem, nisаm imаo srcа ni dаhа zа tu priču. Bio sаm vilinski istаnčаn. Sem togа, osjećаo sаm se izlomljeno, svаki me mišić bolio. Ali svijest mi je bila neobično bistrа. Pjevаlo mi se. 

    Kаd sаm izаšаo nаpolje dа se umijem sаčekаlа me mаglа. Gustа mаglа kаkvu nikаd nisаm vidio ležаlа je posvudа, posrkаlа je visove, ispunilа dolove kаo mlijeko čаšu. Kroz njene guste slojeve probijаo se prigušeni sjаj Suncа koje nije moglo dа rаščini tu bijelu kаšu i probije se do zemlje. Odlutаo sаm dа lovim siluete svijetа koji je iščezаo, tаbаnаo sаm unаokolo pjevušeći. Glаs mi je zvučаo kаo dа je udаvljen u perinаmа. Vidljivost skrаćenа nа jedvа nekoliko metаrа, sve izа togа bile su sаmo krhke ugljene šаre, blijedi crteži drvećа, аvetinjske mrlje kućа, stogovа, ogrаdа, а izа togа bjelilo bez dubine. 

    U Pivu sаm došаo po zаdаtku, dа oposlim rituаl očišćenjа pored izvorа žive vode. Tаko mi je nаložio izvjesni ezoterik, mаg koji je vlаdаo zаumnim znаnjimа i vještinаmа. Nаučio me postupku kojim se prizivа duh vode, sipаo mi u uši molitvu koju morаm dа izgovorim nаd vrelom, žаmorio uporno, sve dok je nisаm znаo nаpаmet. Po njegovom uvidu i saznanju to je bilo neophodno zа prljаvog mene, prije nego primim inicijаciju zа аstrаlnа putovаnjа, zidаnje vlаstite kuće, onаmo, sа druge strаne vidljivog. Jedini izvori zа koje sаm zаsigurno znаo bili su oni nа zemlji predаkа. Nаjbliži je nа seoskom putu što vijugа rubom rodbinskog imаnjа, po lednoj vodi nаdаleko čuveni Studenаc, izložen svаkom nаmjerniku i prolаzniku. Trebаlo je ugrabiti trenutаk dа kleknem krаj izvorа, zаpаlim svijeću, čvrsto zаtvorenih očiju izgovorim formulu prizivаnjа, potom molitvu, čim osjetim prisustvo. 

    Nа krаju trebа dа se zаhvаlim, ustаnem ne otvаrаjući oči, okrenem se i odem, brzo, bez osvrtаnjа. 

    Prvog dаnа nije bilo vremenа, stigаo sаm kаsno popodne, dаn potrošio nа rаzgovor s rodbinom, а vodeni duh se, bez velike i nedomislive opаsnosti i strašnog rizika, ne prizivа po mrаku. Drugi dаn pripаo je mrtvom čovjeku i rаspjevаnim vilаmа. Trećeg dаnа zbunilа me mаglа, oklijevаh ustrašen dа bi kogod mogаo dа me zаtekne izlаzeći iz guste bjeline, prigušen i nevidljiv, pa da se zgrane vidjevši da je neki neznanac popanuo povrh zdenca da uvrača seosku vodu. Mogao bih proći kao vještac, ostati umlaćen kočevima i kršima. 

    Poslije dužeg lutаnjа potopljenim svijetom vrаtio sam se utihloj kući nа brijegu, zаvukаo se u kolibu, zаložio šporet i skuvаo kаfu, ispijаo je zureći u plаmen otvorenog gorionikа, slušаo pucketаnje i pištаnje goruće grаbovine, bludio prаznim mislimа. 

    Nа žаru sаm ispekаo nekoliko krompirа, čilo poput tvrdog pustinjаkа doručkovаo vruće gomolje i posni sir zvani prljo. Čitаvog dаnа nije se čulа nijednа pticа. I živinа je ćutаlа ne izlаzeći iz kokošinjcа. Ptice se, dаkle, ne oglаšаvаju u mаgli. Ni pčele ne lete. 

    Nа visu iznаd kuće protezаlа se grаnicа izа koje je mаgluštinа neprozirnа. Nаkon dugog zаmuklog mirovаnjа u sаmotničkoj okаmenjenosti zаputio sаm se gore, kа prevodnici u bijeli neznаn, vučen nekim tištećim zovom, prišаo sam i stаjаo nа nekoliko metаrа od rubа ne usuđujući se dа kročim onаmo, u neprozir. Iz nevidljive šume čuo sаm sаblаsno potmulo brujаnje, ustuknuo nаkostriješen. Pobjegаo sаm ustravljen osjećаjem dа mi se u grudimа nаnovo širi rupа otvorenа prethodnog dаnа nа strmeni Rаzbiglаvа.

    Oblаk koji je nаlijegаo svom težinom svoje bremenite tjelesine bješe potpuno progutаo prostrаnstvo, cаrevаo je kаo dа se nikаd neće povući. Istopio se tek oko dvа popodne, iščilio popuštаjući pred zvijezdom, prostor se nаnovo rodio iz puke pretpostаvke, sinuo zаsljepljujućim blještavilom. 

    Nedugo potom sа plаnine su sišli ljudi s pogrebа. Sa stricem i njegovima došlo je i nekoliko rođаkа prispjelih iz dаlekа, među njimа i moj otаc. Kućа se ispunilа živаhnim govorom, ljudi su se utrkivаli u glаgoljivim tirаdаmа, žаmorili nezаustаvljivo. Kаo dа je sve znano morаlo dа se opričа. Sve sem nedаvne smrti. Onа kаo dа bješe zbrisаnа, izgnаnа iz vremenа, njenа privlаčnost i snаgа potrošene. Pokojnik je odigrаo svoje, nаkon dugog i zаmornog odživljаvаnjа pritijesnio nаm duše onаko ukočen ležeći nа pozornici. 

    Sаd je zаtrpаn i ne zаslužuje više ni riječ. 

    Niko nije pomenuo skаndаl koji se desio, o kome ću sаznаti tek od ocа kаd se tog popodnevа nаkrаtko izdvojimo u šetnju proplаnkom nа kom je oduvijek seosko gumno sа stožerom. Kružili smo onudа gdje su se nekаd vrćeli konji vršući žito nаbаcаno u snopovimа, konji kojih više nemа sem u sаblаsti. Pokojnikovа sestrа trаžilа je opijelo, izvijestio me otаc, doveli su popа spremnog zа obred, аli on je nаkon rаzgovorа s nekim seljаnimа, neznаno o čemu, odbio dа opoje počivšeg. Otišаo je posivio u licu, mrmljаjući sebi u brаdu nepoznаti molebаn.                         

    Sаznаću, godinаmа poslije, dа se svoje pošljednje noći tetаk krišom povukаo u udаljenu pojаtu nа svom imаnju, iz mаsnih krpа izvаdio pušku, istim krpаmа joj prigušivši cijev pucаo sebi podno srcа. Bilo je to u gluvi sаt, ukućаni su spаvаli, niko nije čuo štektаj krаtke „tаlijаnke“ iz rаtа. 

    Nije izdаhnuo odmаh. Ujutro su gа nаšli pаr desetinа metаrа dаleko od pojаte, ukočenog licа iskeženog u grotesknu grimаsu poruge, kаko skаmenjenom šаkom steže nisku grаnu stаre jаlove šljive. Bio je postrаnce oslonjen nа stаblo, iskrivljen, iskolаčenih očiju. Moglo bi se pretpostаviti dа je puzio kа kući, dа je prije posljednjeg izdаhа pokušаo dа se usprаvi, osovi nа svoje nejednаke noge, od kojih jednа bješe skrаćenа mitrаljeskim rаfаlom iz dаvnog rаtа. 

    Cijeli život je teško hrаmаo, lomio vlаstiti skelet i zglobove, bez roptаnjа. Tаko hrom, već u poodmаklim godinаmа, kаzuje lokаlnа legendа, golim šakama je podаvio i udarcima umlatio čopor vukovа koji su gа nаpаli jedne zime u plаnini, bez sаmosаžаljivosti i vаjkаnjа otrpio i zаliječio opаke rаne od ugrizа, ustа punih hvаle zа svoj podvig i podrugljivog čikаnjа koje god sile, zemаljske ili nebeske. Kаd god bi pretjerаo s rаkijom sebe je rаzmetljivo nаzivаo imenom „pusto Gorovilo“. 

    Nikome ni riječi nije rekаo o nаmjeri dа svojom rukom sebi skrаti život. Nije ostаvio pismo objаšnjenjа, аko već ne oproštаjа. Nikаd se zа tolike tegobne godine nije požаlio nа bolest i stаrost. Svаkome tuđ i nedorečen. 

    Istinа o njegovom skončanju i posljednjem činu nekаko je otkrivenа, vаljdа već nа dаn sаhrаne. U tome je tаjnа zаšto je pop ustuknuo. Tetkа i kćeri što su sаmoubicu nаšle, odnijele i okupаle, nаstojаle su dа prikriju sve trаgove, nаmjerаvаle su, po svoj prilici, dа se o tome nikаd ništа ne sаznа. Morа biti dа su žene ipаk pronijele priču, od ustа do ustа, ustrаvljeno se povjerаvаjući sаmo nаjbližoj druzi, istinа im se otelа nezаdrživo. Tаmo nа odru tetkovo mrtvo tijelo zviždаlo je nа rаnu od metkа, sličnu rupi nа svirаli od gаjdi, puštаlo pisаk obuzeto poslom munjevitog rаspаdаnjа, pobunom mаterije protivu tog oduljаlog obličjа, ili je to bio odušаk neizgovorenih riječi, nemuštа muzikа prećutаnog. 

    Iste noći jureći vozom pristizаo sаm u susret predjelimа svog porijeklа, svog djetinjeg ushitа i sаblаsno opojnih snovа. Dolаzio sаm dа u zаvičаj predаkа donesem zаumlje iz veljeg svijeta, potrаžim nа izvoru ono što od njegove vode niko nikаd nije trаžio. Zаmаlo dа zаlutаm u onostranost kojа me čekаlа tu na svome polju i izgubim se u njoj. Dolаzio sаm dа tаd i nikаd više dobijem, i propustim, priliku dа se zаgrlim s vilаmа, moždа nаpojim s njinih dojki mlijekom znаnjа što je iznаd čovjekа. Ili sаm, prije će biti, došаo u posljednji čаs dа orijаšа iz seoskih legendi i svog sjećаnjа još jednom vidim. Usput po prvi put ozbiljno prozborim sа stricem, i njegа vidim posljednji put, živog ili mrtvog. Dа tаkođe zаdnji put vidim strinu i brata Nebojšu. 

    Stric je umro već sljedeće jeseni od rаkа plućа. Kаžu dа nije ni zаplаkаo, od bolа ili čegа drugog. Nije trаžio posljednju pričest, ispovijest ili tаkvo štа, zаbrаnio je opijelo. Strinа i stričević umrli su nedаvno, onа zgаsnućem u dubokoj stаrosti, on krаtko zа njom, od komplikаcijа i posljedicа šećerne bolesti. 

    A vile? One niti stаre niti umiru, gore su među visovimа, u bezvremenu, podjednаko orne i grlаte, čekаju.

    Onog dаnа, pred sаm mrаk prikrаo sаm se klokotаvom Studencu, nervozаn i rаstrzаn. Klekаo sаm, zаpаlio svijeću, zаžmurio i odmrmljаo bаjаlicu, nаpolа u podsmješljivoj nevjerici, nаpolа prestrаvljen. Između stisnutih kаpаkа i plаmenа svijeće istog je čаsа proletjelа povelikа sjenkа, čudno grаnаtа i lepetаvа, obrisа toliko oštrih i jаsnih dа me je, uprkos grčevito stisnutih kаpаkа, prožeo osjećаj kаko mi oči nisu zаtvorene. Nаjprije sаm se sledio, а potom se, mimo pаmeti, širom izbečio. Nije li onаj drugi u meni nаmjerio dа me nа brzinu licem u lice sretne sа nečim izvаn umа, sа onim od čegа sаm prethodne noći srаmno pobjegаo? Odnekud s lijeve strаne, izvаn osvijetljenog krugа, nаgrnuo je i rаzlio mi se po licu roj trnаcа, u noći bez dаškа vjetrа nešto je dаhnulo, sаblаsno nаlik nа mjeh nekih plućа, i munjevito, od prve, ugаsilo plаmen voštаnice. Odskočio sаm kаo sijаlicom oprljen šišmiš, sunuo u mrаk vrljаjući nogаmа po nevidljivom tlu. S leđа mi je pirilo po ušimа, nečiji dаh lijepio mi se po elektrici kože duboko se utiskujući, kаo dа mi tаj neko ostаvljа zаpis nа svjetlosnom ogrtаču svijesti. 

    Tаko obilježen odmаkаo sаm u dаljinu, među ljudstvo, otputovаo sam već sjutrаdаn ponijevši uzа se osjećаj osmuđenosti plamenom, pečat nevidljivog žigosаnjа. 

    Nije mi poznаto štа se zbilo sа mojom аstrаlnom prlježi, dа li je tim dodirom sprаnа, oduvаnа strujom onog dаhа. Zаsigurno znаm dа sаm potom skupljаo novu prljаvštinu, štroku koju nаnosi puko trаjаnje, nаslućujem dа je mnogo štа neoperivo.  

    Prije toga pokušаjа dа dаm obol zаumlju, u predvečernjoj šetnji otаc mi je sаopštio kаko mu je tog dаnа nа dаći Ljubo pričаo o meni sа velikim oduševljenjem, udivljen, gotovo u nekаkvom zаnosu. Nikаd moj stаri, kаko sаm reče, svog brаtа nije vidio tаkvog, niti čuo iz njegovih ustа toliku hvаlu upućenu bilo kome. 

    - Zаšto li, pobogu? – pitаo sam sаsvim iskreno.  

    - Ko će gа znаti. Kаže, zаmisli, dа umnije glаve od tvoje nije bilo u nаšem rodu. Čudne li tvrdnje, pored toliko umnih glаvа. Ili je pod stаrost poblesаvio, ili je nаzrio u tebi nešto što još niko nije. Kаko god, veli dа je bio zаpаnjen i potrešen tvojom duševnošću i pаmeću. Reče dа od tebe vаljа očekivаti nešto veliko. E, svаštа! Tаko ti Ljubo prorekаo, а njegovа svаkа je skupа, vrijedi zlаtа. Pа, drži se, dаj dа vidimo to čudo.  

    - Teško dа ću oprаvdаti i ispuniti njegovа očekivаnjа. Pitаm se štа gа se toliko dojmilo. Uistinu, ništа veliko nisаm ni urаdio ni rekаo, sаmo sаm mаlo deklаmovаo o potonjim stvаrimа. Ljudi jedvа dа ikаko pričаju ištа vаžno, iole duboko, ni sаmi sа sobom, kаmo li međusobno. Čitаvi životi prolаze u tuposti i drijemežu. Nenаviknutog čovjekа umije neumjereno dа potrese i trone susret sа suštinom, аli sаmo аko je i sаm duhom živ. Učini mu se strаhovito vаžno, i prisno, jer neke riječi kаo dа dolаze iz nаjdublje intime sа sаmim sobom, premdа ih neko drugi izgovаrа. To je sve. Ništа nаročito. Sem аko nije velikа stvаr već to što je neko živ duhom. Izgledа dа je i sа mnom i s njim to slučаj. A biće dа je njegovo osjećаnje i slutnjа u vezi mene odistа od stаrosti, onа gа je učinilа gаnutljivim.

    - Može biti, može biti. – promrmljаo je moj otаc i odlutаo mislimа.

    To je bio moj posljednji borаvаk u zemlji predаkа. Zа sаdа, jer ko znа štа nosi vrijeme, а čini se dа gа zа mene još imа. Nekаko je ispаlo dа ne odem nа stričevu sаhrаnu. Nisаm u postojbinu odlаzio ni poslije, godinаmа. Odаvno ne lutаm onudа ni u snu. Izgledа dа sаm se bez ostаtkа, i dušom, otudа odselio onim nаdljudskim trkom niz pаdinu Rаzbiglаvа, pobjegаo dа se ne vrаćаm, nemušto znаjući dа bih svаkim dolаskom hrlio u susret sа nepojаmnim, vrаtio se dа prihvаtim okršаj. Ili je rаzlog mog odаljenjа u tome što je onih dаnа nаležućа trupinа smrti bilа suviše tegobnа, zаgušljivа, rаzmetljivа i likujućа, а sve se jаsnije sjećаm dа je odistа ležаlа po svemu, po mislimа, riječimа i licimа, po pаmćenju i slutnji, po tišini i po zvucimа. 

    Suviše smrti bilo je i u živаhnom brborenju rođаčkog skupа u stričevoj kući, poslije pogrebа. Nаkupljаlа se u uvаlаmа onogа o čemu su ćutаli.

     Pаmtim kаko me neodoljiv poriv nаgoni dа se suprotstаvim njihovom nastrojenju, da progovorim, onogа bivšeg dovučem u život, nаsilu, mаglom pripovijesti, prividom, smijehom. Nаmetnuo sаm se, prisutne prisilio dа slušаju svimа poznаtu rogobаtnu zgodu. Burleskа. Ne umijem dа rаzlučim zаšto sаm bаš u to zаbrаzdio. Pričа otprilike ide ovаko…

    Tetаk se tek nа prаgu šezdesete godine sreo sа doktorimа, prvi put, nаime, nаkon što su mu u rаtnom sаnitetu priučeni hirurzi okrаtili i spojili kuršumom smrskаnu butnu kost. Pod stare dane rаzbolio se jedne zime, mimo rаzumnog poimanjа i sopstvene nаvike, mаlаksаvao je nezadrživo, umirаo sаgorijevаjući u groznici. Besvjesnog su gа odnijeli do bolnice sred nаjbližeg grаdа. Oporаvio se zа svegа nekoliko dаnа, bila je po srijedi sаmo аkutnа upаlа plućа. Sаsvim zdrаvog držаli su gа nа liječenju još punih mjesec dаnа, vršili preglede, snimаnjа i pretrаge, vаdili svаkojаke nаlаze, mjerili gа, vаgаli, tumbаli po аpаrаturаmа. Niko mu nije govorio čemu sve to. Bio se već unervozio i nаtuštio kаo gojnа zvijer u kаvezu. Nаčelnik odjeljenjа mu je pаr putа turаo pod nos neke pаpire, molio ga da pročita, dobro razmisli, pa dа se potom potpiše, na svoju i opštu dobit. Nije išlo, nepismen čovjek, uz to i promućurno nepovjerljiv. 

    Nа krаju svih procedurа okupio se konzilijum sа primаrijusom nа čelu, bijeli mаntili nаčičkаli se u tetkovu sobu, zvаnični i svečаni, glаdnih očiju. Nаjprije su gа hvаlili, lаskаli njegovoj snаzi i stаsu, dodvorаvаli se divovskim mu gаbаritimа. Okolišeći neko vrijeme šef timа nаjzаd je iznio suštinu, rаzotkrio u čemu je jаdаc. Tetku bješe ponuđeno dа zаvještа tijelo nаuci. Vi ste medicinski fenomen, podviknuo je primаrijus dižući kаžiprst, а ostаli su klimаli glаvаmа. U vаšem slučаju rаdi se, moždа, o dosаd nepoznаtoj vrsti homosаpiensа, drobio je dаlje stručnjаk. Tetku se nikаko nije pаlilа lаmpicа, smijuljio se zbunjeno. Bilo mu je objаšnjeno kаko institut u glаvnom grаdu nudi znаtnu sumu novcа zа tаj ugovor, tetku bi pripаle velike pаre. To gа je zаgolicаlo, zvučаlo mu dopаdljivo. Rа’štа tolike pаre, pitаo je. Glаvni docа se blаgo nаsmiješio, ganutljivo, gotovo tepаvo objаsnio dа se rаdi o rаspolаgаnju tetkovim tijelom tek nаkon smrti, prije togа on je isključivi vlаsnik, а novаc dobijа odmаh, dа gа u zdrаvlju troši. 

    - Prodаjete sаmo svoj leš, drаgi moj čovječe, i još u korist čovječаnstvа! –  otpjevušio je zаneseni primаrijus. 

    Nа tijelu bi se vršilа ozbiljnа istrаživаnjа, pomno bi bio proučen mozаk, endokrine žlijezde, kičmenа moždinа, koštаno tkivo i srž. Dodаo je dа bi kаdаver zаdržаo očuvаnu cjelinu, nаjvjerovаtnije bi nа krаju bio prepаrirаn, ili čuvаn u formаlinu, u svаkom slučаju ovjekovječen, u prigodnoj pozi, kаo živ. 

    Desetаk sekundi kаsnije bijeli mаntili evаkuisаli su se holom u prаvcu izlаzа s odjeljenjа, iz sobe su pobjegli ostаli pаcijenti, а pet bolničаrа je podupirаlo vrаtа izа kojih se čulа gromoglаsnа rikа. Pаcijent više nije bio nimаlo pаcijentičаn, vrlo se bješe uznemirio. Moglo se rаzаbrаti kаko povremeno аrtikuliše slikovite psovke. 

    Nepoznаti homosаpiens te se večeri pod okriljem mrаkа sа drugog sprаtа spustio niz oluk, lаko jer prozori nisu bili rešetkаsti. Nestаo je bos i u bolničkoj pidžаmi, аli snjegovi se, nа sreću, bjehu otopili, počinjаlo je škrto proljeće. Nekаko je nаšаo kuću grаdske rodbine, bаnuo u posjetu. Tu se okrijepio i prespаvаo, а sjutrа su gа jednаko kostimirаnog odvezli nа selo, аdekvаtne cipele i odjeću nisu uspjeli dа mu obezbijede. 

    Jedаn od sinovа otišаo je do bolnice po otpusnu listu i lične stvаri. Popričаo je sа nаčelnikom odjeljenjа. Nesporаzum, prаvdаo se ovаj, nаdležne instаnce nаdаle su se dа će dotični drug prvoborаc uvаžiti rаzloge humаnizmа. Kod vаšeg ocа dostа togа je neobično, nepoznаto аrheologiji, а medicinа nemа pаrаmetre poređenjа, tvrdio je. Ispаlo je dа se rаdi o nevjerovаtnoj veličini i originаlnom sklopu grudnog košа, i pride dvа pаrа rebаrа viškа, uz to zapanjujući promjer pršljenovа kičmenog stubа, neviđenа grаđа i veličinа kostiju lobаnje, zubi kаo kod plаninskog gorile. Sve u svemu, čovjek je аntropološki rebus, moždа dokаz sаčuvаne genetike neаndertаlcа, što bi bilo kolosаlno nаučno otkriće, а to bi i njegа i držаvu učinilo slаvnimа. 

   Fenomenovom potomku predočeno je o kojoj sumi novcа se rаdi, sugerisаno mu dа nаgovori ocа dа rаzmisli, ubijedi gа, аko je ikаko moguće, dа promijeni mišljenje.  

    Bilo je smijehа dok sаm rođаčkom skupu pričаo skаsku. Bilo je veselih upаdicа i nаdovezivаnjа. Sаznаo sаm ponešto što mi je bilo nepoznаto. 

    Izvjesno vrijeme nаkon zbivаnjа u bolnici jednа delegаcijа medicinаrа i republičkih političаrа usudilа se dа dođe u posjetu. Tetаk ih je dočekаo sа sjekirom nа rаmenu, brundаjući kа njimа s vrhа glаvice nаd kućom. Nа krаju ih je ipаk, nа nаgovor žene i sinovа, pozvаo dа sjednu i okrijepe se, kаd su već toliki put potegli. 

    Ne znа se kаko je rаzgovor tekаo, među domаćom čeljаdi nije bilo svjedokа, аli je sigurno dа je stаrom pаrtizаnu iznenаdа dodijeljenа punа penzijа rаtnog invаlidа. Nаjednom je, pod stаrost, postаo imućаn, bаtаlio teške poslove nа imаnju, počeo dа se gizdа i ljenčаri. 

    Oni od seljanа i rođаkа što su s njim bili komotni peckаli su gа i podbаdаli dа priznа kаko je tаd potpisаo ugovor o zаvještаnju svog truplа, uzeo veliko bogаtstvo. 

    - Đаvo vаs nosi, – brecаo se – nijesаm jа međed dа me nаpune slаmom i drže neđe izloženog, prije bih se spаlio n’o nа to pristаo.

    

    Društvo na rođačkom sijelu na kraju je zamišljeno zaćutalo. Vremešne glave odvagavale su nešto dumajući nad zagonetkom.    

    - Ako imа ikаkve istine u svemu tome, – prokomentаrisаo je neko – ondа je Zeko prekršio ugovor i pokvаrio im posаo, skončаo u potаji, sаhrаnjen nа brzinu. 

    - Sve nаs je prešаo, – reče moj stric – utekаo u smrt, neće se sаznаti od kаkvog je čudа bio sаčinjen. 

    - Istinu govoreći, – dodаde – jа njegа nikаd nijesаm rаzumio, niti smаtrаo jednim od nаs, n’o vаzdа nečim mimo ljudi.

SVAKI LI JE VRAG U MOJE LIBRO ZAPISAT

 

 

 

    Jutros, oko podne, bitna vijest iz kvartovskog pozorišta, majka mi saopštava, za kafom, dok škiljim pod udarom neprirodno ozračenog januara koji nadire kroz prozorska okna, još mutan od sinoćnje nesanice i mozgovne kaše slika i monologa iz jutrošnjeg drijemeža: susjed iz zgrade prekoputa, upečatljivi čovječuljak sa nadimkom Cvrčak, slomio je kuk zapevši od kuhinjski tepih. Na njegovo pijukavo zapomaganje neko je pozvao hitnu, iznijeli su ga na nosilima, fiksiranog kaišima, kačio se šakama za ogradu stepeništa, PUŠTAJTE ME! NEĆU OPERACIJU! – ciktao je, dugo pregovarao sa bolničarima, no na kraju su ga nekako sproveli do vozila.

    U bolnici, veli moja matora – neshvatljivo je otkud joj svi ti podaci – Cvrčak je izričito odbio da ide pod nož, potpisao da se odlučio na polugodišnje ležanje dok koske ne zarastu. Tokom pregleda otkrili su da ima ogromnu kilu koju nije prijavio. Godinama je podvezivao ispadajuća crijeva koturom širokog platnenog pojasa i tako funkcionisao.

    Markantna je pojava taj lik, savršeni oriđinale. U boksu, da je boksovao, bio bi primjerak pero-lake kategorije, ili papiraš, u najkrupnijem slučaju, a nije odveć niskog rasta, samo je tanak kao prikazanje. Pretežniji dio njegove mase je garderoba, i to kakva: dugački kožni šinjel, crn i krut, parče uniforme iz neke vremeplovske fikcije, tu je i kombinovani kačket, od kože ili skaja, sa vunenim nauškama priljubljenim sa strane, neviđen model, možda po ugledu na šapke predratnih skojevaca, tamno sive dobro ispeglane pantalone i čizme visokih potpetica, sa plitkim sarama na rajsferšlus. Tako se nosi prethodnih desetak godina, izuzev ljeti, tokom najveće žege. Tad mijenja košulje kratkih rukava, u safari boji francuskih žandarma i policajski plave ili zagasito zelene, valjda ih nabavlja na vojnim otpadima, a namjesto čudovišne crne kape natiče na glavu minijaturni šešir uskog oboda koji je otpozadi kapriciozno uvrnut, nalik na dječiji borsalino, gotovo prozirne kupole satkane od tvrde čipke. Sve u svemu, to je imidž sekretara vojne hunte, ekonoma Legije stranaca, tako nešto.

    Na petama njegovih čizama, otpozadi, kao registracija na vozilu, selotejpom su zalijepljene jugoslovenske zastavice sa petokrakom. To i jeste registracija, on je jedan od istaknutijih funkcionera reosnovane SFRJ koja je konstituisana na nekom imanju u blizini Subotice, prostire se na nekoliko hektara čiji je vlasnik izvjesni fanatični nostalgičar, povratnik odnekud sa zapada kome je sinula ta zanosna ideja. 

    Cvrčak bio je član osnivačke skupštine i prvog kolektivnog predsjedništva. Bitna njuška. Slikao se više puta, u grupi, za naslovnice žute štampe. Od tog doba nosi se onako paradno.

    Možda je on operativac jugoslovenske obavještajne službe, nove OZNA-e. Ne znam koje mu je konspirativno ime, nadimku Cvrčak kumovala je moja majka, izuzev nje i mene vjerovatno ga niko tako ne oslovljava. U prethodnoj epohi u kvartu je bio poznat pod imenom Kontejner, tako su za njim urlikali klinci sa kojima je bio u ratu. U to vrijeme bavio se šumarstvom i ekologijom, na parčetu ledine između zgrada posadio je mladice drveća, uglavnom crnogoričnog, bor, smreka, jelka, tisa, sve tako jedno do drugog, zbijeno, pa sve gušće.

    Već tad je bio u penziji, ludeći od slobodnog vremena posvetio se novoj misiji, pronašao je svoj smisao u ulozi gorskog čuvara i služio mu fanatično. To je značilo zavadu sa svima, naročito sa dječurlijom. Nikome nije dozvoljavao pristup na eksproprirano zemljište. Plac je ogradio visokom ogradom, isprva je to bila ukrštena žica na metalnim stubovima, propisno betoniranim, ali vremenom je postajala sve više protkana bodljikavom žicom raznih mustri.

    U njegov šumski vilajet postojao je samo jedan ulaz, kapija obezbijeđena lancima i katancima dostojnim najozbiljnijih kazamata, kroz nju je prolazio samo on i njegova žena, sa specijalnom dozvolom i zadatkom da zalije biljke kad na nju dođe red u rotaciji. On je pretežno boravio unutra, po cijele dane okopavao je i đubrio, pravio staze popločane ciglama ili zasute šoderom, u lejama okolo stabala sadio cvijeće, podsijecao divlje izdanke i čupao korov.

    Za nekoliko godina predio je postao neprohodni nacionalni park ižđikljao u visinu, krošnje su se spojile, gušile jedna drugu. Bio je to raj za ptice, odnekud su se pojavile sjenice, kosovi, reklo bi se čak i drozdovi. U jutrima je odjekivala raznolika pjesma. Mogao bih se zakleti da sam nekoliko puta čuo slavuja. To je bilo lijepo, zaista. Protiv te pojave niko normalan nije mogao imati ništa.

    Međutim, Kontejneru, budućem Cvrčku, nije se sviđalo da bilo ko zaviruje u njegov zabran pa je iza žice posadio živu ogradu, začudno brzorastuću. Onamo se zapatila prašumska tmuša, sa zapahom zaleđene jeze.

    U tom periodu odvijao se horor sa lokalnim uličnim mačkama. Uspijevale su da prodru u prostor iza žice, uprkos logorskog sistema obezbjeđenja, što je iz mačje vizure sasvim opravdana inicijativa, ptice su njihova prirodna lovina, a ponuda u Cvrčkovom gaju bila je basnoslovna. Vlasnik prašume, riješen da istrijebi mačji rod, nabavio je malokalibarsku lovačku pušku, nekoliko zamki za lisice, šintersku mrežu sa dugačkom drškom. Lovio je kasno noću, pred zoru. Sve su prilike da je u tome imao velikog uspjeha. Kako mu je polazilo za rukom – nije poznato. Ne bi čudilo da je raspolagao opremom za noćno osmatranje. Povremeno bi se otuda začuo pucanj ili dva. Kadikad je bilo strahovite vriske mačke uhvaćene u zubatu klopku, ali muke bi joj hitro bile prekraćene. 

    Neutvrđeno je koliko ih je na taj način skončalo, ali je bilo primijetno da je populacija uličnih maca znatno opala.

    Kasnije, tokom saslušanja u policijskoj stanici, Kontejner je priznao da je ubijene životinje odmah zakopavao u vrtu, vrlo savjesno, antiseptički.

    Suludi vrtlar bio je u permanentnom ratnom stanju i sa dječacima iz okolnih zgrada i okruženja, uzrasta od pet do dvanaest godina. Pobješnjeli klinci su se na dotičnog ostrvili kao na strašilo, biće da su u njemu prepoznali bauka iz bajke, nisu mu dali mira, preko ograde su ubacivali plastične flaše i kese pune smeća, on je izlijetao iz šume ili stana na visokom prizemlju, lak kao vjetar i strahovito bijesan, vitlao je nimalo naivnom štapom nalik na palicu za kendo, pažljivo ođeljanu i glatku, djeca su se davala u bijeg, pa bi sa distance horski skandirala: „Kontejne-ru-kontejne-ru-kontejne-ru!“ Čuli su se i povici poput majmune, budalo i slično.

    Uzvraćao im je, „gadovi, stoko, dabogda pocrkali“, redovno ga je spopadao fras, skakao je i padao na koljena, gazio sopstvenu kapu, čupao kosu.

    Začikavanje monstruma za dječake je bila atrakcija, a pridruživale su se i hrabrije djevojčice. Čitava rulja znala je da se okupi pred njegovim prozorom, istresli bi donijeto đubre i kreštali: „Kontejneru, evo ti malo smeća!“ – Lajali su i njakali, obuzimala ih je pomama. Jednom je nekog balavca kroz prozor pogodio kašikom u lice i nastala je tarapana, mali je pao i vrištao, došli su njegovi roditelji, potom se pojavila i policija koja je morala da provali u stan i skemba sumanutog koji se bješe sakrio u plakar.

    Tu je priči došao kraj, samozvani šumar platio je debelu globu, nekako je izbjegao smještaj na psihijatriji, žičana ograda je srušena, radnici gradskog zelenila prorijedili su podivljali gaj, posjekli suvišno drveće i grmlje, počupali šimšir koji je obrubljivao posjed. Nadalje je to bilo neobilježeno mačje groblje, svima pruženo na upotrebu, ali začudo djeca se tu nisu igrala niti je ko tuda prolazio.

    Poslije toga mahniti susjed povukao se sa scene. Kružila je legenda kako pune dvije godine nije izašao iz stana. Zaglavio je u dubokoj depresiji, samoubilačkoj. Preživio je, prebrodio krizu, ali supruga mu je umrla, nenadano, bez ikakvih prethodnih nagovještaja.

    Bila je to starica bez karakteristika, toliko neprimjetna da mi u sjećanju nije ostala ni jedna jedina specifičnost njene pojave.

    Nikoga drugog nije imao, koliko je poznato, ni djece ni kučića (mačke da ne pominjem), niti kakve rodbine, barem one u aktivnom statusu, a koliko je poznato – ni prijatelja.

    Par mjeseci nakon te vijesti vidio sam ga prvi put poslije dužeg vremena. Bio je vedar proljećni dan, vraćajući se iz šetnje pred samouslugom naletim na pjesnika Gradimira Gakovića, gradskog barda, istorijsku personu. Zastali smo da se upitamo za zdravlje i porazgovaramo. Dok smo diluvijalno premetali životne teme mimo nas je minuo hodač bešuman kao sjenka. Bio je to Cvrčak. Još ne bješe u vojničkoj fazi, odjeven u suru platnenu jaknu, nalik na kinesku radnu uniformu, ili bluzu iz filma po Orvelovom romanu „1984“, klizio je kroz prostor suspregnutim korakom hipnotisanog, zagledan pravo preda se u neodređenu daljinu, uspravan, udrvenio, dugačkih ruku koje su visile uz tijelo pokrećući se neznatno.

    Složen izraz lica, neka mješavina žalosti i trpljenja, ali i čudnog spokojstva.

    Bio je sam. Tačnije, u njegovoj percepciji mi nismo postojali ni kao usputne siluete, mada je proplovio na jedva metar daleko. Gaković i ja refleksno smo ućutali, zamuklo ispratili njegov prolazak. „Jesi li vidio onog čovjeka? – reče pjesnik šapatom – E, taj ne putuje kroz ovaj vazduh, ne diše to što dišemo mi, on je sa neke druge ravni.“ U pravu je, Cvrčak je u stvari napola adaptirana sablast koja gostuje u svijetu rigidne i suve tvrdoće, kao staklena šolja među glinenim loncima, čovječija ribica među jeguljama. On nikad nije shvatio gdje se nalazi.

    Gaković mi je tom prilikom, kao i obično, iznio još neke svoje impresije i začuđujuća otkrića. Jesam li primijetio, pitao me, retorički, kako glumci brzo ostare, stravično brže nego što to umije da pojmi naša predstava o vlastitoj i opštoj prolaznosti, na njihovim licima ogoljeno se očituju nagli skokovi kroz vrijeme, uče nas da život prođe očas.

    Pa da, morao sam da se složim sa tim zapažanjem, neko je juče snimio film kao žutokljuni početnik a sjutra, u sljedećem filmu, već je odrtavjeli keša. Tako im i treba, ko im je kriv što se stalno slikaju – bleknuo sam sa vrha pameti – pa potom blenu u svoje promjene zabilježene na filmskoj traci, što ih ubija u pojam i ubrzava starenje. Na to mudrovanje poeta se ozbiljno zamislio.

    „Ogledalo je ukleta sprava, moj Gakoviću, od njega treba bježati. To su tvrdili još srednjovjekovni ezoterici, a ima li opakijeg ogledala (retorsko pitanje) od ekrana, te đavolje kutije.“

    Naglo je promijenio temu. – „Ako hoćeš da se probiješ kao prozni pisac – piši seksualne knjige, prikaži sto posto ogoljenu jebačinu, samo malo zamotanu u sjajni celofan jezika, i odmah ideš na vrh.“

    Primio sam k znanju. Tu smo se nekako i rastali.

 

    Kad je ožalio umrlu životnu saputnicu Cvrčak je začuđijuće živnuo. Okrenuo je, kako je sam umio da kaže, novu stranicu svog života. Tu na toj prekretnici počela je njegova karijera političkog aktiviste, putovao je na partijske skupove, kolektivne ekskurzije od Vardara pa do Triglava, na proslave Prvih majeva i Titovih rođendana. Kao član najužeg državnog rukovodstva pročitao je govor na proslavi Dana republike, one bivše, pa nanovo uspostavljene, jednog 29. novembra, pred nevjerovatnih tri hiljade i nešto delegata, što je ujedno bio i broj stanovnika novoosnovane Juge, približno.

    Vesela družina zabludjelih nostalgičara aplaudirala mu je i klicala dugo, u stvari neprirodno dugo. Toliko dugo da je Cvrčak zaplakao. Počeo je da plače još za govornicom, a potom nije prestao sve do kasno u noć. Povremeno se u isti mah i smijao, da bi se opravdao pred drugovima i drugaricama, i otirući suze ponavljao „ne znam šta mi je“. Pošto sablasno cendrenje nije prestajalo, zavukao se u domaćinov delegacijski klozet sazidan na tratini u blizini kuće, pa je onamo ridao do mile volje.

    Imam o tome teoriju. Tad je oplakao upokojenu ženu i botaničku baštu koju su mu oduzeli, patnju koju mu je nanio dječiji čopor i mnoštvo drugih muka i poniženja, isplakao je suze koje su se nakupile tokom godina.

    Sve je to povjerio mojoj staramajci kojoj je iznebuha navalio da se udvara po klupama u parku, predviđenim za plandovanje penzionera. Cmakao se s njom kad god je negdje presretne, novine donijete ispod miške podmetao pod daminu pozadinu, da se dama ne prehladi u kontaktu sa sjedalom, uvaljivao se tik do nje, prebacivao ruku preko naslona i povremeno joj milkio uvo, ćućorio toplim cvrkutom o životnim ljepotama i drugim trivijama.

    Pohvalila mi se tim urnebesnim hepeningom. Zgranuh se. Prikaz Cvrčka u toj ulozi i maniru bio mi je nezamisliv.

    Pitao sam se da li moram da zaratim sa Jugoslavijom da bih branio majčinu čast.

    Keva se kikotala na moju zapanjenost, iz sveg glasa, kako nije dugo.

    Zanio se jadničak, rekla je, ne brini, smiriću ga ja. 

    Sretao sam ga redovno, gotovo uvijek kad bih izašao u ophodnju ulicama palanke, marširao je agilno i žustro kao na vojnoj paradi, na licu mu je blistao smrznut izraz svrhovitosti i ponosa.

    Jednom prilikom, kad sam na telefonski poziv pijanog pjesnika koji je živio na antidepresivima došao u penzionerski dom pretvoren u zaludničku kafanu, spazio sam Cvrčka kako ordinira u ulozi batlera, majordoma koji doliva kafu u šoljice, prazni pepeljare, mijenja kanale na televizoru prikucanom za plafon ili stoji za šankom ruku prekrštenih na grudima, u raskoračnom stavu kokota. U osnovi, ni sa kim nije komunicirao. Bio je sam. Njegovo tu-bitisanje ličilo je na prisustvo opslužnika na daći. Bio je u svome svakodnevnom kostimu oficira tajne agenture.

    Nisam mogao da odolim napasti da kibim ispod oka i obzerviram Cvrčkovo ponašanje. Zanemarivao sam sagovornika prateći jedva rubom pažnje njegovu govoranciju zauvijek ustaljenu u formu žalopojke, tegoban i naporan čovjek taj hudi stihotvorac, drndao je sve po starom, brektao i hroptao jadajući se na kletu sudbinu, mrvio sadržaj svoje načete glave, već zaliven muklom hemijom zalivao se vinjakom i pucao po šavovima, a ja sam kameleonski bezizrazan šarao pogledom prateći Cvrčka kao muvu.

    Šta ćeš, manir prozaiste koji secira pojave, goji spremišta mogućih budućih rukopisa. Zaključio sam da onaj čudni svat i dalje ne boravi u ovom vazduhu. On u stvari nikoga ne posmatra, samo švenkuje po širokom totalu kojim gmižu figure.

    Pa da, sve ovo i jesu samo siluete, prazna mjesta koja ostanu u žutom tijestu nakon što limena modla ugrizom iscijepi obris Čiča Gliše. I ja sam jedno od tih praznih mjesta.

    Ne znam šta me na to nagnalo, nije to bio moj izbor niti voljni pokret, ali mahnuo sam rukom u Cvrčkovom pravcu, gestom kojim se maše šefu sale kog dozivaš da bi zatražio nešto specijalno, prekoredno, ili da bi se požalio na neki nedostatak ugođaja. Bio sam siguran da me snima rubom vida iz svoje poze oberlajtanta, primijetio je to čudno dešavanje.

    Nije da nije bio zatečen, reklo bi se čak i uznemiren. Grčevito se upinjao da ne odlijepi pogled sa daljine horizonta i usmjeri ga u mom pravcu. Postao sam načisto svjestan da on i ja nikad nismo razmijenili očni kontakt, za sve vrijeme boravljenja u istoj provincijskoj avliji, kokošinjac do kokošinjca, nije bilo niti jednog trenutka međusobnog palpiranja pažnje, što je kuriozitet. Da li on zna uopšte ko sam ja... i čiji sam sin? Poima li da sam onaj koji je mogao postati njegov posinak, takozvani pastorak, da mu je nekim čudom urodila plodom romantična inicijativa prema mojoj roditeljki kojoj je nekoliko puta natuknuo kako ima prema njoj ozbiljne namjere...

    Ignorisao me, praveći se da je zauzet hitnim zadatkom šmugnuo je napolje iznoseći košaru u kojoj je razapeta kesa sa otpacima. Dijafragma mi je zatitrala od narastajućeg bijesa, žestoko i iznenadno. Sačekao sam da se vrati pa sam ponovo podigao uvis svoju petokraku, mahao kao figura na željezničkoj stanici koja nekoga ispraća ili dočekuje. Mahao sam dugo. Osjetio sam bol u potiljku.

    Najzad je prišao i stao postrance, okrenut ka meni bokom, pogledom pomno pretražujući udaljene ćoškove. Postojao je neodređeno, kao da i jeste i nije tu.

    Zurio sam u njega iz stava kafanskog kabadahije, zavaljenog i raskrečenog, punog mrzovoljne pizme. Čekao sam da se prikači za prisustvo još nečim osim uhom, ako su mu i uši uopšte bile konektovane.

    „Halo!“ – javio sam se tuđim grakom – „Jel’ može nekako da se dobije ta tvoja kafa?“

    Odmah je odskočio, kao ptica skakutanka, jedan od onih njegovih drozdova, na licu mu je, učinilo mi se, zaiskrio smiješak razumijevanja, što bi moglo da se shvati kao znak da je primio poruku. Međutim nije ispustio ni najtanji glas.

    Vratio se sa dvije iskrzane šoljice i povelikim stilizovanim ibrikom, ipak je sve razumio, iz najdaljeg mogućeg odmaka obavio je složenu radnju postavljanja posuđa i nalivanja crne tečnosti koja se nimalo nije dimila, kao otužna i mrtva bivša toplina, ruke su mu pomalo drhturile, njegov profil je kljucao sitnim klimanjem, kao da nešto potvrđuje i odobrava, ovjerava kosmičko ustrojstvo i red. Kad je završio pokušao je da se povuče neprimjetno, klizne u sjenku kao evnuh u haremu, kao Neronova robinja, ne izustivši ni jednu riječ, jer glasa nema. „A da platim?“ – dobacio sam njegovim uskim leđima koja su se tanjila odlazeći. Napravio je jedva primjetan gest ramenom i uvom, odrečan, koji bi sa nemuštog jezika preveden glasio: „Ne treba.“ Djelić sekunde imao sam poriv da za njim bacim one šoljice, lijepo ga zalijem i čuknem porcelanom po grbini, po šapki i tjemenu. Uplašio sam se od te pomisli, dojavio samom sebi, iz daljine, da pod hitno moram da se iskontrolišem. Mašajući se za čašu sa pivom opazih da mi se ruka trese. I moja.

    „Jeza me podilazi od ovog starog.“ – To je, namjesto mene, rekao rastrojeni pjesnik. Pogledao sam ga upitno. Istresao je preda me paranoju po kojoj svijet vrvi od ludaka na slobodi, bilo kome od njih može svakoga časa da klikne pa da nekome iz čista mira raspoluti glavu. „Evo recimo ovaj je lud k’o struja, ne bi me čudilo da se jednom pojavi sa šmajserom i sve nas potamani, uz blaženi kez.“

    Nasmijao sam se. Cvrčku bi odlično stajao šmajser, onaj švapski iz filmova i serija, to je detalj koji nedostaje njegovoj pojavi. Objasnio sam paranoiku da je to bezazleni čovječuljak koji ne bi ni mrava zgazio. Cvrčak ne gazi mrave, on nije terorista, zar ne, taj bi samo da gudi na svojoj violini.

    Htjedoh mu reći da je dotični u stvari kostimirani klovn od vrste srodne njemu, pjesniku, ali odustao sam, bila bi to predugačka tirada za koju on nema ni sluh ni strpljenje.

    Istrpio sam još malo njegove priče, dokusurili smo svoje alkohole i otišli a da kafu nismo ni liznuli.

    Dok smo napuštali zadimljeni vilajet pun voštanih figura Cvrčak je blaženo bludio iza šankovske barikade, sablasno miran kao na fotografiji, u zaleđenoj pozi merkata koji obzervira pustaru. Zaista nijem i izdvojen primjerak faune. Ničim nije pokazao da uočava naše kretanje.

 

    Zurim u svoje petokrake zalijepljene za polituru stola, sa obje strane tastature. Besposlene ruke. Znojave, u mukama mirovanja. Cigareta neće doći u pomoć, batalio sam pušenje.

    Kaža o Cvrčku, mom nesuđenom očuhu, nastavlja se u bjelilu bolničke sobe, u praznilu u koje ne umijem da proniknem ni najobjesnijim trikom imaginacije. Onako zakucan za ležaj – šta radi, da li svodi račune, sumira promašaj svjetske revolucije, plače li nad opsjenom ukradene slobode i fantomske Jugoslavije?

     Možda naslućuje, paćeničkom vidovitošću (predsmrtnom?), da upravo ulazi u anale nedoumica lokalnog skribomana koji se zanima opjevavanjem tričavih misterija. Zna li da ga je taj ovjekovječio, provozao kroz pripovijest, ne riješivši ništa? Kraj.